Održan festival Jazz.hr jesen

Održan festival Jazz.hr jesen
Datum objave:
24.10.2021.

Jazzovo novo ruho

Ožujak 2020. se čini kao neka daleka priča, kada se još planiralo svirke, festivale, dodjele nagrada, raznorazna snimanja i suradnje, turneje i štošta drugo što svi mi glazbenici smatramo svakodnevicom, a publika manje ili više budno prati i sudjeluje na svoj način. No, iznenada je sve stalo - zatvorile su se dvorane, klubovi, studiji, granice... Svi smo se zatvorili u svoja četiri zida i istraživali mogućnosti koje nudi online svijet. Sredinom ove, 2021. godine, s turističkom sezonom polako se vraća nada u live svirke i cijela scena se budi. Ono što se dogodilo 30. rujna 2021. u zagrebačkoj Tvornici Kulture bio je svojevrsni vrhunac i novi početak, i to na nekoliko razina.

Početkom srpnja ove godine umjetničko vodstvo festivala Jazz.hr od dosadašnjeg poznatog jazz kritičara, promotora i radijskog voditelja Davora Hrvoja preuzela je Lana Janjanin. Iako sam o njoj već pisao, nije loše ponoviti - izuzetno je sposobna i talentirana pijanistica, vokalistica, skladateljica i aranžerka s velikim iskustvom, u tako malom broju godina koliko ih broji. Ova uloga svakako je predstavljala izazov koji je Lana itekako ozbiljno shvatila. Svjesna stanja na sceni, s obzirom na to da je i sama dio nje, odlučila je publici pokazati nešto novo, drukčije i domaće. U svom ''vatrenom krštenju'' na Jazz.hr je dovela gotovo isključivo hrvatske izvođače (mahom mlađe i srednje generacije) uz nekoliko iznimki koje su svakako opravdale svoj dolazak na pozornicu. Kroz sve tri večeri festivala i pametan odabir sastava, vidjeli smo da u Hrvatskoj jazz scena nikako ne spava te da se razvija u svim smjerovima, a prva je večer bila pravi dokaz toga.

Taj četvrtak, 30. rujna Tvornicu je preplavila bujica mladih, talentiranih i hiper-kreativnih glazbenika. Uz pomoć Maria Mavrina, našeg poznatog jazz basista koji se brinuo o zvuku, te Jazz Orkestra HRT-a, sve je bilo spremno za otvorenje festivala. S obzirom na epidemiološke mjere i broj umjetnika na pozornici te večeri parter Tvornice pretvoren je u pozornicu, a gledatelji su bili smješteni oko njih. Koncert je otvorio izvrsni Joe Kaplovitz, inače stalni pijanist JO HRT-a, te se predstavio sa svoje dvije kompozicije za koje je također napisao aranžmane. Druga točka ostala je ''unutar obitelji'' kad je na scenu izišla Lela Kaplovitz, naša ponajbolja jazz pjevačica, s pjesmom „Please Say“, a aranžman potpisuje opet Joe Kaplovitz, koji se sa svakim svojim aranžmanom dokazuje kao vrhunski poznavatelj zvuka big banda. Malu promjenu u atmosferi i zvuku donio je Toni Starešinić pjesmom „Chui's Waltz“  (Starešinić/Dobranić/Marinello). Starešinić se već odavno profilirao kao jedan od zanimljivijih i svestranijih klavijaturista u Hrvatskoj čiji rad svakako trebate istražiti ako dosad niste. Sljedeća na redu bila je Bruna Matić. Predugo je Bruna imala pridjev ''mlada'' ispred svog imena, što sugerira dozu neiskustva - sada je već dobrano etablirana na domaćoj sceni, s inozemnim iskustvom, te se predstavila jednim komadom iz svoje suite N O I S E, koju je nedavno premijerno izvela upravo s JO HRT-a. U njenim se kompozicijama čuje zrelost, poznavanje tradicionalnog, ali i istraživanje novog i nepoznatog. Također, Brunino poznavanje big banda i sposobnost brzog raspisivanja aranžmana za isti na zavidnoj je razini te se iskreno veselim novim uratcima. Prvi set ove večeri zaključio je Zoran Majstorović na oudu/arapskoj lutnji kompozicijom „Oro Machno“ koju je sam napisao i aranžirao. Majstorović je od malih nogu urastao u svoje prezime te se pokazao pravim majstorom na više instrumenata, ali i kao skladatelj i aranžer koji kombinirajući etno i raznorazne stilove neprestano preispituje i pomiče granice kako svoje, tako i glazbe i glazbenih stilova.

Nakon kratkog predaha JO HRT-a, koji je bio izvrstan pod vodstvog trombonista, aranžera i dirigenta Mirona Hausera, drugi dio započinju Valerija Nikolovska i Viktor Lipić s dvije kompozicije - „Bright Song“ (Dusper/Ramić/Nikolovska) te „Dark Night“ (Lipić/Nikolovska/Marinelo). Valerija i Viktor su savršeno uigran par pa je svaki njihov nastup, bilo u duu ili s big bandom, eksplozija sinergije koju dijele međusobno, ali i s publikom. Nakon njih, iz redova JO HRT-a dolaze fantastičan tenor saksofonist Mario Bočić i sjajan trombonist Luka Žužić sa svojom zajedničkom kompozicijom ''It's never too late'' čiji aranžman potpisuje Žužić, zasigurno jedan od najboljih aranžera na ovim prostorima. Osmi po redu nastupio je Filip Novosel na tamburi koji se također predstavio kao kompozitor i aranžer sa skladbom „Samba De Eslavonia“. Filip je fantastičan i iznimno muzikalan glazbenik koji svojom širinom poznavanja raznih stilova te sposobnošću da se tamburom uklopi u bilo koji sastav jednostavno nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Ova svojevrsna inauguracija nove postave Jazz.hr festivala ne bi bila potpuna bez našeg poznatog pijanista iz već svima znanog klana Ružić - Zvjezdana, koji je s JO HRT-a odsvirao svoju kompoziciju „Giant's Freedom“ s albuma „Elfin Farewell“. On je samo još jednom potvrdio da kao i svi solisti te večeri, ne pristaje na kalupe i vrlo samouvjereno (opravdano, op.a.) ide za zvukom u svojoj glavi. Koncert zatvara FiloSofía, sastav koji njeguje latinoameričku glazbu te se Sofija Široka (vocal), Darko Sedak Benčić (truba) i Lazaro A. Hierrzuelo (perkusije) predstavljaju s dvije kompozicije - “El Cuarto Catorce” (Žužić/ Široka) i “Tranvía” (Benčić/Široka). Bio je to sjajan završetak prve večeri festivala u kojem se osjetilo da su svi izvođači u svom prirodnom elementu, te se međusobno podupiru i potiču kroz sve različitosti koje su pokazali na koncertu. Izgledalo je to poput velike obitelji čijim članom želite postati (nisam ljubomoran, samo kažem  ).

Druge večeri imao sam uistinu visoka očekivanja. Na sam dan koncerta, album “In the Pocket”, čiju smo promociju imali priliku čuti u 19.30, ugledao je svjetlo dana. Zvonimir Šestak Groove Assembly (zvuči kao Jazz Avengeri) s nevjerojatnim Zvonimirom Šestakom u ulozi band leadera (napokon, op.a) predstavio se cjelokupnim programom već spomenutog albuma. Uz Zvonimira nastupili su i Joe Kaplovitz (klavir), Janko Novoselić (bubnjevi), Mario Bočić (tenor saksofon) te gosti Hrvoje Rupčić (konge) i Borko Rupena (pandeiro, perkusije). Večer su otvorili skladbom “Modem Blues”, brzim swingom, koja je dobro zagrijala publiku za sve što je uslijedilo. Nakon druge pjesme (“Chiquinita”, koju je napisao svojoj ženi), uslijedila je predivna melankolična balada “Weather Changes” u kojoj je Šestak pokazao svoje izvrsno poznavanje harmonije dočaravajući  “promjene vremena” kroz niz modulacija u samoj temi. Ovdje svakako treba istaknuti Kaplowitzov solo koji se igrao tonovima i stalno bio na rubu tona i tišine, podsjećajući pritom na velikog Billa Charlapa. Nakon toga su uslijedile kompozicije “Mamafrykah”, inspirirana afričkim ritmovima i melodijama te “Let The Children Play”, za koju Šestak kaže da uvijek zvuči drukčije jer se trude svaki put istražiti osnovnu temu dalje, baš kao što to i djeca rade u svojoj igri. Sjajan trenutak dogodio se u sljedećoj skladbi, koja je originalno napisana za solo kontrabas, ali ju je Šestak podijelio s Bočićem te ju fantastično aranžirao pa je pjesma zasluženo dobila gromoglasan pljesak. Posljednja pjesma na koncertu bila je “Gente Para Gente”, odnosno “ljudi za ljude” - kompozicija inspirirana brazilskom glazbenom kulturom u svojoj bazi koristi samo dva akorda (EMaj7 i DMaj7, ako netko hoće malo vježbati), a preko toga se izmjenjuju improvizacije.  Biti basist i band leader nije neka novost (sjetimo se samo Raya Browna, Oscara Pettiforda, Charlesa Mingusa za početak), ali je svakako rijetko viđen koncept na našim prostorima. Šestak se predstavio kao izvrstan kompozitor i aranžer sa sjajnim osjećajem za frazu, šečući cijelo vrijeme među raznim stilovima i savršeno popunjavajući zvuk s ostatkom benda kojem je sjajno zadao njihove uloge, što su oni o objeručke prihvatili. Koncert je protekao u sjajnoj atmosferi te je uistinu bilo divno čuti publiku koja upija svaki ton i iskreno se raduje za Šestakov iskorak iz sjene pozadine pozornice na odavno zasluženo glavno mjesto.

Drugi bend te večeri po prvi put dovodi i inozemne goste - Uz Daniela Cacciu, koji je porijeklom iz Osijeka, nastupili su Renato Chicco (SLO/ITA), poznati pijanist i orguljaš, profesor na Jazz Akademiji u Grazu, Heinz Lichius (DE) na bubnjevima te Eran Har Even (ISR), gitarist s nizozemskom adresom. Daniel se davno predstavio hrvatskoj publici te pritom osvojio Porin za Najbolji jazz album godine koji je snimljen s HGM Jazz orkestrom. Program s tog albuma djelomično je predstavljen na ovom koncertu. Prva pjesma bio je poznati jazz standard “That Old Black Magic” koji su izveli u dosta klasičnoj formi bez velikih istupa. Uslijedile su “Throw it away” (Abby Lincoln) i “Deep River” (crnačka duhovna iz čak 1847.). Dok se osjetilo da je dečkima bilo potrebno kraće ugrijavanje da dođu na “radnu tempreturu”, svakako se moglo čuti da Daniel izuzetno vlada svojim vokalom te se vješto prebacuje iz jazz fraziranja (iako mu improvizacije nisu pretjerano zahtjevne sve je i dalje na mjestu) u pop i gospel, mijenjajući pritom i boju glasa po potrebi. Četvrta skladba uvodi nas u ono što je glavni program večeri - “Moj Rodni Kraju” Iva Robića bila je sjajan nastavak sad već dobro zagrijane ekipe u kojoj je Chicco pokazao koliko dobro vlada walking bassom - kako u lijevoj ruci, tako i u nogama. Fantastična je bila i “Tiho Plove Moje Čežnje” koja je bila razdvojena na rubato kiticu s bogatim harmonijama na gitari (Even sjajno prati vokal) i orguljama te na bossa nova refren koji se savršeno uklopio u priču. Slijedila je zatim pjesma “Srce, Laku Noć” u laganom second line grooveu s tek nekoliko zanimljivih reharmonizacija da i dalje bude prepoznatljivo. “Zamagljen Prozor” pretvoren je u bossa novu sa skoro “kazališnim” afektiranjem Caccie. Prava zvijezda večeri bila je zapravo pjesma “Strangers In The Night/ Stranci U Noći” koja je u slow rock ballad stilu i s najviše harmonijske nadogradnje zasjenila sve ostale pjesme i potpuno oduševila publiku (unatoč klasičnoj pop modulaciji pri samom kraju, op.a.). Za kraj su još izveli pjesme “Morgen” na njemačkom te “Samo Jednom Se Ljubi” kao bis. Caccia i bend su nakon malo tromijeg početka fantastično doveli program do kraja. Njegovo pjevanje i vođenje benda, afektiranje melodija, improvizacija (pa čak i promjena improvizacijskih slogova ovisno o stilu u kojem pjeva) te zreli pristup drukčijem aranžiranju pjesama koje su otpjevane bezbroj puta dajući im tako svoj potpis svakako bi trebao biti poticaj svima koji u pjevanju vide svoj poziv i pokušavaju ući u taj svijet.

Završna večer festival je po mnogočemu na papiru odskakala od prve dvije. Rekli bi jazz puritanci - nije to jazz! Ali uistinu je bio. Večer su otvorile freekind. - Sara Ester Gredelj i Nina Korošak Serčič. Sara je pijanistica i vokalistica, dok Nina svira bubnjeve. Svojom glazbom žele raširiti poruku ljubavi, jednakosti, dobrote i važnosti svakoga od nas. Kroz cijeli je koncert Sara, iako na trenutke pomalo nespretno, ali zapravo jako simpatično komunicirala s publikom koja je super reagirala i nagrađivala svaku poruku i pjesmu pljeskom. Uz pomoć nasmiljenih pratećih vokala, na mjestima bas linija te sempliranih bubnjeva, freekind. su nas uvele u svoj svijet pjesmom “Love Is The Truth” koja je na trenutke odisala jednom glasperovskom harmonijskom kvalitetom, s naokom umornim Sarinim vokalom, koji je (kasnije sam shvatio) baš tako trebao zvučati. Druga pjesma - “Cry” istaknula je Saru kao klavijaturisticu koja sjajno vlada improvizacijom, kvartnim harmonijama po potrebi te glasom. Jedino je šteta što sve to nije bilo izvedeno na pravom rhodesu jer bi dojam bio još i bolji. Nakon pjesme “Conversation”, potpuno su se uživile i s jako puno osjećaja izvele pjesmu “Remember”. Kroz sve skladbe osjeti se jak utjecaj old school R’n’B-ja koji danas služi kao inspiracija mnogim novim umjetnicima (npr., Daniel Caesar). Preko skladbe “Not Good Enough” dolazi do promjene u atmosferi kroz prvu pjesmu koju su zajedno napisale - “I’m Gonna Live”. Skladba je to sjajne poruke i još boljeg groovea i aranžmana koja je skoro dignula publiku na noga (krajičkom sam oka ugledao jednu gospođu na galeriji koja je ustala i plesala do kraja koncerta). Koliko je zahtjevan bio Sarin posao moglo se samo na trenutke primjetiti na pjesmi “Reach For The Stars” u kojoj se zbog žongliranja pjevanja, rap dijelova i sviranja u isto vrijeme na kratko gubila dionica rhodesa. Predzadnja pjesma ponovno je plesnog karaktera s divnom porukom o tome koliko smo sretni zapravo u životu i kako smo svi tu jedni za druge. Pjesma “Blessings”, pomalo Stevie Wonderovskog karaktera prenosi tu poruku i na posljednju pjesmu - “Family” koju je na simpatičnom hrvatskom najavila Nina. Koncert su završile u veselom plesnom R’n’B tonu, citirajući na samom kraju i Sister Sledge hit “We Are Family”. Sara i Nina svojim su muziciranjem i krasnom međusobnom komunikacijom osvojile publiku u svom premijernom hrvatskom nastupu i ne sumnjam da ću sigurno opet biti na njihovom koncertu čim se ukaže prilika, što toplo preporučam i vama.

Biti grand finale festivala, koji je po svemu sudeći jedan od važnijih jazz festival u Hrvatskoj, nije laka zadaća. Ove godine dopalo je to jedan nadasve zanimljiv i zapravo jedinstven sastav - Mimika Orchestra. Mimika Orchestra sastav je pod vodstvom Maka Murtića, svestranog glazbenika, putnika, biljkoljupca i općenito zaljubljenika u umjetnost. Ansambl broji 19 članova - pravi je to orkestar, kako u nazivu i stoji. Prije nego napišem ponešto o pjesmama koje su izveli i praizveli na koncertu, osvrnut ću se na Makov rad s Mimikom. Orkestar je to s dugogodišnjim iskustvom u kojem su se izmijenili mnogi glazbenici dok je Mak polako stvarao svoju priču. Poznavajući ranije radove, sa sigurnošću mogu reći da je Murtić stasao u ozbiljnog kompozitora s dosta jasnom vizijom te odličnim poznavanjem instrumentacije. Kompozicije mu dišu prirodno, unatoč duljini koja podsjeća na stavke simfonija (ponekad čak i formom), dok je instrumentacija sasvim logična i pitka (kombiniranje flauta s trombonima i tubom je jako efektno, pogotovo u “Gardens Of Earthly Adoration”). Svaka pjesma dolazi s posebnom pričom pa se tako u novom opusu bave otkopavanjem izumrlih starodalmatskih jezika , mističnim Mediteranom koji u glazbi to i je i nije (glazba ostavlja prostora interpretaciji pa možete jedan tren biti kraj mora, pod stablom dok slušate vjetar, a drugi vas već tjera da tražite zaklon od pješčane oluje koja dolazi). U pjesmi “Touta Nester”, koju ćete imati prilike čuti na nadolazećem albumu, izvrstan je bio zborski aranžman kojem je možda najslabija karika bio Leo Beslać, ali mu nije za zamjeriti jer mu je to treća uloga koju je imao uz sviranje dvije klavijature i flaute, što je odradio vrhunski. Inače, sve tri pjevačice su sjajno otpjevale svoje dionice tijekom cijelog koncerta, a uz to Marta Kolega je i autorica nekoliko tekstova. Makovo poznavanje i slušanje starih majstora aranžiranja kao što je Ellington čuje se kroz dosta kompozicija, možda najviše u “Song Of Sorrow” koja ima sjajno izveden kontrapunktski dijalog saksofona i vokala. Pjesma “A Luntun”, prva praizvedba večeri, jedna je od kompozicija koja istražuje stare i izumrle jezike i doživio sam ju kao nešto što bi Henry Mancini pisao da je nekim čudom rodom iz Dalmacije - natruhe revijalnog s malo misterije. Moram posebno istaknuti flautisticu Niku Bauman koja na nekoliko sola maestralno pokazala što sve flauta može. Predzadnja kompozicija također je bila praizvedba pod nazivom “Masquerade” koja kao da je htjela ispričati da nešto nestaje i propada te je kroz konstantno gubljenje tonaliteta i modulacije dočaravala to traženje i nestajanje. Posljednja skladba “Forgivness Day” bila je stvarni grand finale s dozom funk groovea te je Mimika do kraja potpuno opravdala i ostvarila zadaću zatvaranja festival koji je od samog početka bio sjajan.

Uz same koncerte, Jazz.hr ponudio je slušateljima i izložbu “Svi tonovi jazza”arhitektice i ilustratorice Neve Baričić čiji su se radovi mogli pogledati u Malom pogonu Tvornice Kulture. Autorica je prezentirala ilustracije jazz velikana koje je prikazala, kako sama kaže, “kroz svoju, malo drugačiju i šareniju prizmu”. Nakon svakog koncerta u Malom pogonu održavao se Jam Session koji je izvrsno vodio Azil Trio, a kojem su im se kasnije priključili i ostali glazbenici te tako obogatili ovu izvrsnu manifestaciju. Ovakav festival nešto je što Zagrebu, a i Hrvatskoj treba. U trenutku kad smo primorani paziti na rukovanje, a kamoli na veća javna okupljanja, ova manifestacija daje svojevrsni vjetar u leđa i ostalima pokazuje kako se upornošću i dobrom organizacijom sve može napraviti. Lana Janjanin, Luka Hrvoj i svi njihovi suradnici odradili su sjajan posao i pokazali svima da jazz scena u Hrvatskoj itekako postoji i razvija se. U nadi da je ovo tek začetak jedne duge tradicije, veselim se sljedećem Jazz.hr festivalu!

Petar Ćulibrk

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja