Napisao: Silvio Braica
Label: Croatia Records
Datum snimanja: 17.- 19. rujna 2019.
Godina izdanja: 2020.
Medij: CD
Klasična hrvatska četvorka (na omotu CD-a se koristi inačica njihova engleskog naziva ClassiCroatian Quartette) snimila je album posvećen suradnji Wesa Montgomeryja i Johna Coltranea, koja se dogodila u dva navrata – u rujnu 1961. odnosno svibnju 1962. godine. Oko te suradnje satkane su mnoge priče i mitovi, ali činjenica je da se njen vrhunac dogodio na Monterey Jazz Festivalu 22. rujna 1961.
Programski ili programatski, Klasična hrvatska četvorka je za potrebe albuma koristila skladbe koji je Coltraneov sekstet izveo upravo na spomenutom nastupu: My Favorite Things, Impressions, Naima. Kažem sekstet jer im se u nastupima kvarteta (McCoy Tyner na klaviru, Reggie Workman na kontrabasu i Elvin Jones za bubnjevima) priključio Wes Montgomery na gitari i Coltraneov veliki prijatelj i omiljeni puhač Eric Dolphy na alto saksofonu, bas klarinetu i flauti. Klasična hrvatska četvorka izvela je na ovome albumu još dvije Coltraneove skladbe: Alabama i Miles Mode.
Članovi osnovnog benda su standardni – Saša Nestorović na tenor i sopran saksofonu, Hrvoje Galler na klaviru, Saša Borovec na kontrabasu i novi član Šimun Matišić na bubnjevima (primljen i prihvaćen nakon odlaska Darka Graponea Stanojkovskog). Dodatak osnovnoj postavi (ili +2, kako vole isticati) čine Željko Milić na bas klarinetu i Goran Cetinić Koća na gitari.
Slušajući izvedbe na ovome albumu s pravom se može reći da je ovo svjetski glazbeni projekt. Do sada se nitko nije sjetio ovu suradnju obraditi glazbeno ni teoretski (odnosno, rekao bih, povijesno). O povijesnom segmentu na ovome mjestu neću palamuditi, na nekoliko mjesta je to već obrađeno, reći ću samo da je povijesno utemeljen i kroz niz autentičnih članaka i povijesnih izvora dokumentiran. U svemu tome nedostaje samo snimak njihova nastupa, koji je očito toliko tehnički loš da je i uz današnju digitalnu i tko-zna-koju tehnologiju neupotrebljiv. Zanimljivo je da je nekolicina svjetskih autora ovu suradnju spominjalo samo kao crticu u životima i Wesa i Tranea, ali nisu primjetili značaj za cjelokupni jazz koji je ta suradnja mogla imati da je potrajala. Niti su se glazbenici, nepodržani od povjesničara, kritičara i teoretičara, mogli referirati na ovu suradnju.
E pa, pohvalimo se, u Hrvatskoj se istražila povijesna komponenta ovoga susreta a nakon toga i odsvirao glazbeni materijal koji je podloga ove prve komponente. Obe komponente ovoga obimnog i katkad teškog posla odrađene su u najboljim manirama svjetske produkcije i ne bi se je zasramila niti nekakva svjetska glazbena sila. Tako, u svjetskim okvirima, kroz izdanje Croatia Records, dobivamo uvid u to kako bi mogla zvučati suradnja Wesa, Tranea i Erica.
Osobno preferiram skladbe sporog ritma – Naima i Alabama, koje su izvedene maestralno, naročito Alabama koju je Nestorović majstorski aranžirao. Obje skladbe su tihe i sjetne, Naima posvećena njegovoj tadašnjoj supruzi a Alabama žrtvama rasističkog bombaškog napada u istoimenom gradu. U Alabami svojim aranžmanom Nestorović je postavio radni zadatak otklona od striktne ritmičke pratnje te “razgovora” svakog od solo instrumenata, a samo je centralna tema zadana, odnosno fiksirana.
Skladbe bržega ritma, osobito My Favorite Things također imaju Nestorovićev pečat. Pomnom slušatelju neće promaknuti detalj da se, kada počinje gitarski solo, ritam za djelić bita ubrzava. Učinjeno je to zato jer se preslušavanjem verzija Wesa i Coltranea došlo do spoznaje da Wes brže izvodi istu skladbu.
Skladba Impressions (odnosno, kako se tada nazivala So What?) pršti od energije, brzih solaža i ritma, jednako kao i Miles Mode u kojoj su solistički prilog dali svi članovi Klasične hrvatske četvorke +2.
Moglo bi se nabrajati još štošta, ali na kraju bi ipak rekao koju o izvođačima koje možemo čuti na albumu “Wes Meets Trane”. Saša Nestorović briljira u ulozi Coltranea i to već godinama, koliko se bavi istraživanjem ovog autora. Pravi vođa i solista. Hrvoje Galler cvate u ulozi McCoy Tynera. Osobno mislim, nek se Hrvoje ne uvrijedi, da su mu nastupi u Klasičnoj hrvatskoj četvorci trenutni vrh karijere u glazbenom smislu. Ritam sekcija je posebna priča, to je spoj iskustva i mladosti – mislim da je Borovec najstariji a Matišić najmlađi član osnovnog benda. Tu nema zeza, Borovec i Matišić voze po istom voznom redu, nema grešaka, ispadanja, slučajnih kontri. I zna se, bend je dobar koliko je dobra ritam sekcija.
Željko Milić na bas klarinetu dao je na ovome albumu životnu svirku. Može se vidjeti (i čuti) koliko uživa dijeliti prostor i vrijeme s ostatkom benda. U stvarnom životu klasičar, koji uživa u sviranju jazza i to onoga koji progovara jezikom Erica Dolphyja. A Goran Cetinić Koća se uživio u ulogu Wesa, promijenio je tehniku sviranja tako da desnom rukom umjesto trzalicom trza žice palcem – isto kao i Wes. Njegova interpretacija Wesova sviranja doseže one granice koje se ne dobivaju obrazovanjem već genima.
Spomenimo na kraju odličan snimak Tomislava Unušića i odlično likovno oblikovanje Tomislava Svjetličića i Andree Brlobuš. Pohvala Croatia Recordsu kojoj nije trebalo niti dva mjeseca od prvog razgovora do objavljivanja ovog albuma.
Svaka čast momci. Za 69 kuna skoro sat čistog užitka.
