U dvorani HDS-a 19. lipnja promoviran CD Forest GIIPUJA sastava Damjans u izdanju Menarta
Treće diskografsko ostvarenje sastava Damjana Grbca donosi autorske skladbe i obrade tradicijske glazbe Istre i Kvarnera pristupom koji bismo mogli nazvati free jazz-etno, a snimljeno je uživo u prirodi, na improviziranoj pozornici u šumi.
Piše: Davor Hrvoj
Sastav Damjans kastavskog kontrabasista i skladatelja Damjana Grbca, koji se posvetio izvedbama suvremenog jazza u spoju s tradicijskom glazbom Istre i Kvarnera, objavio je treći nosač zvuka. U ovom slučaju nosač zvuka je USB memory stick koji je utisnut u drvenu pločicu dimenzija CD-a, a na nju su otisnuti tek osnovni podaci. Objavljivanjem na sticku, sa zapisima u visokoj HD rezoluciji, projekt je predstavljen na način koji donosi vrhunski spoj slike i audia. Pločice su napravljene od drva oraha izraslog na kvarnerskom području, te drva trešnje u samo nekoliko primjeraka.
Šumski efekti
Naziv albuma, Forest GIIPUJA, izravno upućuje na zamisao o projektu. Naime, snimili su ga, a djelomično i osmislili, u šumi, na obroncima Učke, u izravnom doticaju s prirodom, zvukovima okoline. Uostalom, glazba Istre i Primorja uvijek je bila zastupljena na području Parka prirode Učka, što je također bio jedan od razloga za snimanje u tom okruženju. Proplanak je bio laboratorij za glazbena istraživanja, a znanstvena oprema su bili glazbala, mikrofoni i prenosivi audio studio. Svojim su entuzijazmom privukli i one kojima je glazbena znanost tek strast, ili ih uopće ne zanima ali u labosu su se našli stjecajem okolnosti. Naime, tijekom izvođenja pokusa pojavio bi se pokoji zbunjeni planinar ili biciklist, ali i razna druga bića sumnjive inteligencije i još neistraženog poimanja glazbe, koji su sa znatiželjom pratili jazzističke improvizacije. Znanstvenici okupljeni u timu Damjans, koji čine saksofonist Andreas Marinello, sopilaš i violinist Marko First, kontrabasist Damjan Grbac i bubnjar Tonči Grabušić, tom su prigodom imali dan otvorenih vrata.
Svaku su skladbu odsvirali kao na koncertu, samo jednom, i na nosač zvuka ju uvrstili bez nasnimavanja ili pročišćavanja zvuka. Veći dio zvuka snimljen je sa samo dva mikrofona koji su snimali široku sliku: zvukove šume i sastav, a ostalo dolazi iz mikrofona bližih glazbalima, što je omogućilo dobivanje posebnog zvuka. Također, za snimanje nisu korišteni efekati kao što su reverb ili echo. Svi efekti su prirodni, potekli iz šume, pokretani na pedale a la Kremenko. Šumovi šume postali su sastavnim komponentama umjetničkog djela.
Zanimljiva zamisao koja donosi velik rizik, ali on se isplatio jer izvedbe su nadahnute, proživljene i intuitivne, osjeća se zajedništvo i komunikativnost. Naime, bio je to eksperiment zasnovan samo na pretpostavkama jer nitko od glazbenika nije imao iskustvo snimanja u prirodi te su proces istraživanja i očekivani rezultat bili potpune nepoznanice. No, zahvaljujući velikoj slobodi koju su laboranti imali, rezultat istraživanja bio je iznad svih očekivanja. Na ovom albumu njihova je glazba moćnija, a prožimanje tradicionalnog i suvremenog zvuka doima se organskim.
Luđačke sopele
To ne bi bilo moguće ostvariti da se ne radi o sjajnim glazbenicima, istomišljenicima koji na taj glazbeni koncept zajedno razvijaju već pet godina. Marinello, First, Grbac i Grabušić u potpunosti su se stopili s glazbom, sviraju k'o jedan, osluškuju se međusobno ali su cijelo vrijeme i u interakciji sa zvukovima okoline, provociraju, odgovaraju na provokacije, osjećaju jedan drugaga. Fascinantne su i uzbudljive interakcije koje ostvaruju Marinello i First, svirajući unisono, ali i u posve slobodnim improvizacijama u kojim sopran saksofon bocka sopelu, suprotstavlja joj se, ali se također uvija oko nje, mazi ju, bježi joj i vraća se, dok Grbac i Grabušić prate svaki njihov potez potičući ih na još žustriji dvoboj. Pri tome se ne boje upustiti u free jazz, posegnuti za citatima jazz standarda ili pak izvedbe koje u svojim ritmičkom obrascima i načinu razvijanja podsjećaju na glazbu progresivnih rock skupina s početka 1970-ih. Luđački je to zvuk sopela koje First stavlja u sasvim drukčiji kontekst, primjeren zvuku sastava suvremenog jazza koji se upušta u slobode kolektivne improvizacije. U jednom trenutku kao da ste u nekom kvarnerskom selu na pučkoj svečanosti, a već u sljedećem u zadimljenom noćnom klubu u kojem urlate na solista koji se potpuno izbezumio u svojoj free improvizaciji. Urlate zato jer ne želite da prekine svoju bjesumučnu potragu za suštinom glazbe u kojoj se iscrpljuje do krajnjih granica. Na trenutak pomislite da je to nespojivo, ali Damjansi vas brzo razuvjere; za njih je nespojivo spojivo, nemoguće postaje moguće.
Ne ponovilo se!
Tako je bilo i na promociji albuma održanoj 19. lipnja u dvorani Hrvatskog skladatelja u Zagrebu, na kojoj su izvodili skladbe s albuma i prikazali segmente iz filma kojima su tek djelomično dočarali ugođaj u kojem je ovo djelo stvarano. Radi se o filmu koji je sastavni dio projekta Forest GIIPUJA, a donosi snimke izvedbi koje su prenešene i u audio zapisu, te izjave glazbenika. Sudeći prema reakcijama prisutnih, ovaj je projekt pun pogodak, a Damjansi su pokazali da su im adut žive svirke.
Uostalom, Grbac je svoju glazbu, što ju je skladao za ovaj sastav, od samog početka pisao nadahnut zvukovima i prizorima prirode te je logično da je nastavio tim smjerom, ali ovom prigodom u još izravnijem dosluhu s predmetom inspiracije. Umjesto da fascinaciju zvukovima, bojama i krajolikom ponese u svojem sjećanju, odlučio je pozornicu i tonski studio smjestiti u taj ugođaj i na licu mjesta sukobiti svoju, i kreativnost članova sastava, sa silama prirode. Taj je sraz donio drukčije izvedbe već poznatih pjesama, ali je rezultirao i nekim novim djelima nastalim na licu mjesta, na šumskoj pozornici, ad hock, u dosluhu s trenutnim nadahnućem.
Osim što pružaju osebujan spoj tradicije i suvremenog, sve su te skladbe divni predlošci za neobuzdane, slobodne izvedbe.Sa svojeg prvog albuma, GIIPUJA, odabrali su narodne pjesme Cviće moje, Lipo jadri novi brod po moru i Nemantinjada u Grbčevim obradama, a s drugog, Gerbaz GIIPUJA, Grbčeve skladbe Maybe Not Fast i Daš, te Angry Man koju je napisao s Marinellom, kao i Griz Gros sopilaša i violinista Daria Marušića koji je bio član prve postave, dok su posve nove zajedničko autorsko djelo svih članova Damjansa. Zapravo, radi se o kolektivnim improvizacijama koje su spontano svirali na licu mjesta, a poslije su im nadjenuli nazive: Grezina, Bladanjska, Pluć, Na pomalo i Žalosni Pero, te za završetak albuma Big Game Playing koja završava autentičnom grmljavinom, kao upozorenjem da ovako nešto nikad neće biti moguće ponoviti. To od Damjansa niti ne očekujemo. Želimo da svaki put budu drukčiji, da nas iznenade, šokiraju, ponovno povedu u neistražene kutke ljudskoga uma i tajanstvene čarolije prirode!
(Preuzeto iz časopisa Cantus br. 204.)
