Ne, niste se prevarili ako vam je na prvu bljesnulo da ovaj album ima poveznicu s legendarnom diskografskom kućom Blue Note. Naime, nije samo naslovnica napravljena u tom stilu. Glazba u kojoj upravo uživate svoje nadahnuće crpi upravo iz tih izdanja koja su 1950-ih i 1960-ih zabetonirala status Blue Notea kao jednog od najvažnijih izdavača u povijesti jazza. Već sama postava, s trubačem i saksofonistom u prednjoj liniji te ritam sekcijom, naslućuje da se radi o bebopu i hardbopu koji su tada bili na vrhuncu, a koji su ostavili važan trag u povijesti jazza i do danas ostali aktualna glazba. Poveznicu nalazimo i u uključivanju Mire Kadoića u kvintet. Naime, on je, između ostalih, u ranom razdoblju svoje karijere sustavno proučavao stvaralaštvo alt saksofonista Jackea McLeana koji je za Blue Note snimio dvadesetak albuma, od kojih i neka kultna ostvarenja jazz glazbe. To je svakako imalo utjecaja na oblikovanje izvedbi ovog sastava. Ante ju je zamislio slijedeći spomenutu zdravu tradiciju u koji je inkorporirao osoban glazbeni nerv. Očito je da mu je ta glazba prirasla srcu. Osjeća se to i u načinu na koji je pisao skladbe koje su lijepe, konkretne i zahvalne za sola. Zapravo, osim što svojom svirkom stimuliraju jedni druge, i teme djeluju nadahnjujuće za strastvene i razbarušene improvizacije. Od samog početka osjeti se da su spomenuti glazbeni idiom proučili i ostali glazbenici. Kvintet svira oštro, odrešito, beskompromisno. Dok ritam sekcija poticajno štanca - ne treba zanemariti niti njihov solistički doprinos - Kadoić i Kušan izgaraju u solima, ali to im nije dosta, upuštaju se u glazbene duele, nadmeću, izazivaju jedan drugoga. Baš kao u starim dobrim danima kojih se tako rado sjećamo, ali na koje nas jazz glazbenici sve rjeđe podsjećaju. Čisti užitak!
Davor Hrvoj
