Boško Petrović: Shut Up!... Thank You! – Music By Boško Petrović, Croatia Records
U Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog 15. je siječnja u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja održan koncert u povodu devedesetog rođendana proslavljenog jazz glazbenika Boška Petrovića. Koncert je inicirao i osmislio Petrovićev najdugovječniji suradnik, bas gitarist Mario Mavrin. Osim toga, prema njegovoj zamisli diskografska kuća Croatia Records objavila je ploču “Shut Up!... Thank You! - Music By Boško Petrović ” koja je predstavljena na spomenutom koncertu. Iz arhive Croatia Recordsa, s kojim je Petrović najviše surađivao, Mavrin je odabrao izvedbe koje ga predstavljaju kao svestranog glazbenika: sjajnog vibrafonista, skladatelja i suradnika raznih glazbenika. Naime, svaka je izvedba ostvarena s drugom postavom. Petrović je bio poznat po tome; svaki je album snimao s razlogom, drukčijom glazbenom zamisli. Zapravo, odabrati izvedbe koje će najbolje i najsveobuhvatnije predstaviti Petrovićevo stvaralaštvo, bio je iznimno težak posao jer njih je doista puno u raznim podžanrovima jazza, od mainstreama preko etno-jazza i fusiona do glazbe treće struje, iz raznih razdoblja karijere, od 1975. do 2010. Razlog za snimanje pronalazio je i u mnogobrojnim suradnicima te fomacijama, od dua do big banda.
No, ne možemo zaobići pitanje koliko je i zašto važno danas objaviti kompilacijski album s izvedbama koje su već objavljene i zauzelo su mjesto u opusu najvažnijeg jazz glazbenika u povijesti hrvatskog jazza. Naravno da je važno, jer moramo podsjećati, a mlađe naraštaje i upoznavati s najboljim od naše umjetnosti, novim jazz glazbenicima naglašavati vrijednosti na kojima se gradi ono što je aktualno na našoj glazbenoj sceni, kako bi imali oslonac na kojem mogu učiti, koji će im služiti kao nadahnuće, na kojem će nadograđivati, ali i spoznati kako se razvijao jazz u Hrvatskoj, a Petrović je bio sudionik mnogih ključnih događaja u povijesti našeg jazza. Osim toga, glazba objavljena na ovoj ploči i danas je aktualna, a neka su njegova ostvarenja ispred našeg vremana, što znači da će još dugo biti predmet proučavanja i objavljivanja, barem da bi trebala biti. Ujedno, Mavrin je podsjetio na Petrovićevu aktivnost voditelja B.P. Cluba, kroz koju je također dao neizmjeran doprinos našoj jazz sceni. Naime, album je naslovio uzrečicom “Shut Up!... Thank You!” koju je Petrović često koristio kako bi glazbenicima i slušateljima u klubu omogućio najbolje moguće uvjete za stvaranje potpunog doživljaja jazz muziciranja.
Rasplamsani potencijal
Važnost ovog izdanja možemo sagledati i sa stanovišta Petrovićevog autorskog rada, a uvrštene su isključivo njegove skladbe. Prije svega radi se o skladateljskoj nadarenosti. Naime, na njima su dokumentirane izvedbe nekih od njegovih kultnih djela koja su postala važnim ostvarenjima hrvatskog autorskog jazz stvaralaštva: “Keka kolo”, “Valse for Jazz Mama”, “Green Lobster Dream”, “With Pain I Was Born”, “Music for Summer Nights”, “Zagreb by Night”, “Looese Blues” i “Sigurd’s Garden”. Koliko god se pisalo i govorilo o tome, Petrovićev je skladateljski rad još uvijek nepravedno zapostavljen. Naime, njegova djela svojom ljepotom, maštovitošću, visokom estetskom razinom, osebujnošću, prepoznatljivoću i muzikalnošću zaslužuju da budu spominjana ravnopravno uz njegovu vještinu sviranja vibrafona koja se odlikuje istim karakteristikama. Petrović je bio sjajan improvizator, solist koji je uvijek svirao s razumijevanjem, koji je znalački teme pretvarao u nova glazbena djela, uvijek uz duhovite opaske. Kao da je klizio vibrafonom, poput Freda Astaira plesnim podijem ili Ine Ray Hutton dirigirajući orkestrom, tako prirodno, zavodljivo. Slušajući ga osjećate radost muziciranja, gotovo možete vidjeti smješak zadovoljstva na njegovom licu, osjetiti kako žmarci prolaze njegovim tijelom, osjetiti ih u svojem tijelu. U izvedbama uvrštenim na ovo izdanje Petrović je predstavljen kao osjećajan vibrafonist s istančanim osjećajem za detalje, melodiju, ritam, dinamiku, dramatiku i komunikaciju sa suradnicima, ali i svestran glazbenik koji je jednako uvjerljiv u izvedbama komornog, straight ahead, blues ili etno jazza. Prema potrebi glazbenog predloška ili trenutne situacije snimao je s najvažnijim hrvatskim, ali i svjetskim jazz glazbenicima. Ne samo da je ostvarivao suradnje s velikanima jazza, Petrović im je bio ravnopravan partner. Zapravo u tim poticajnim situacijama njegov se kreativni potencijal mogao u potpunosti rasplamsati. Da, koliko god je ovo bila suradnja ravnopravnih kolega, on je bio taj koji je preuzimao inicijativu, kao i mnogo puta do tad. Naime, zbog njegove reputacije, ali i osobnosti, drugi su glazbenici prihvaćali takav stav, nerijetko i tražili da on vodi. Bio je rođeni vođa, posebice kad je bio na vlastitom terenu.
Sve je to obuhvaćeno na ovoj ploči koja predstavlja tek mali dio Petrovićeg autorskog rada, tek mali dio njegovih suradnji s hrvatskim i stranim jazz glazbenicima te tek mali dio njegovih diskografskih ostvarenja.
Raspojasani temperament
U svojoj autobiografiji Boško Petrović je izjavio: “Vremena s Nevenom Frangešom uvijek ću se sjećati s veseljem i s puno emocija. Možda je to bilo moje najzrelije doba.” Srećom iz tog doba ostale su snimke objavljene na diskografskim izdanjima koje svjedoče o toj suradnji. Svojom nadarenošću Neven Frangeš je Petrovića oduševio još kao četrnaestogodišnjak. Sudjelovao je u raznim njegovim projektima, a konačno su sredinom 1980-ih ostvarili suradnju i kao duo. Svirajući u duu Petrović i Frangeš su ostvarivali nevjerojatnu glazbenu komunikaciju s puno spontanosti, a njihove su se izvedbe razlikovale iz koncerta u koncert. Nastupali su u klubovima i na televiziji te su počeli odlaziti na turneje. Godine 1986. dobili su pozive za koncerte i festivale u čak dvanaest zemalja diljem svijeta, od Rusije do Amerike. Na toj turneji, koja je s prekidima trajala kroz cijelu godinu, snimljena su dva koncerta. S Nevenom Frangešom, koji je bio njegov nezobilazan suradnik u raznim glazbenim situacijama, snimio je ploče “From Moscow to L.A.” i “Sarabanda”, te CD “Un Chien Andalou”, a njih dvojica su uz Ružu Pospiš Baldani snimili album “Zvira voda”. Prvu ploču, “Sarabanda”, nazvanu po Petrovićevoj skladbi, snimili su u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, a 1986. ju je objavila diskografska kuća Jugoton. Iako su na njihovom programu bili i jazz standardi, na diskografskim su izdanjima, pa tako i na ovom, dokumentirane izvedbe isključivo Petrovićevih skladbi. Jedna od njih je “Valse for Jazz Mama”, skladba koju drugi glazbenici obožavaju svirati. Posveta je to njegovoj majci koja je u njihovom domu ugostila nebrojene slavne jazziste.
Druga važna suradnja s pijanistom u duo formaciji – poslije je svirao i u duu s Davidom Gazarovom – bila je s Davorom Kajfešom, suradnikom iz legendarnog Zagrebačkog jazz kvarteta koji je djelovao u 1960-ima. Zapravo, Kajfeš je bio glazbeni ravnatelj tog kvarteta. Suradnja s njim za Petrovića je bila od presudne važnosti, što je uvijek isticao. “Davor je bio primjer za ugled: inteligentan, uglađen, širokih interesa, ne samo za glazbu”, rekao je. “Ukratko - erudit. Kako je Davor bio akademski obrazovan, od njega sam puno naučio o zakonima glazbe: harmoniji i formi, na primjer. Nadopunjavali smo se po prirodi naših temperamenata - Davor skulirani intelektualac, a ja raspojasani, gotovo ciganski temperament. S njim sam se vrlo lako odlučio, bolje reći usudio, na snimanje ove duo ploče znakovita naslova.” Radi se o albumu “Follow Me” koji je 1985. objavio Jugoton. Na ploču je uvršten tek jedan jazz standard te sedam autorskih skladbi, Petrovićeve “Green Mood”, “Music for Summer Nights” i “Lullabye for Thimoty Tatcher” (posvetu prijatelju “Neneku” Brixiju, bolje rečeno njegovom junaku iz romana, detektivu Timothyju Thacheru) te Kajfešove “Aftertanke”, “Boogie Balkanique”, “Silver Side” i “Worst of Them All”. Mavrin je za ovo izdanje odabrao izvedbu skladbe “Music for Summer Nights”.
Posveta Zagrebu
Osim što je bila jedna od prvih njegovih skladbi, “With Pain I Was Born” je postala njegovo najzapaženije i najsnimanije djelo. Naime, Petrović se nadahnjivao narodnom glazbom i već početkom 1960-ih pisao je vlastite verzije tradicijskih pjesama iz raznih krajeva Hrvatske i bivše Jugoslavije. “With Pain I Was Born”, koja je nastala na bazi makedonske narodne “So maki sum se rodila”, s vremenom se sve više razvijala tako da je od nje nastala suita koja je bazirana na tom motivu, ali smještena u kontekst jazza i proširena citatima vlastitih djela. Poslije ju je preuredio i tijekom godina napisao nekoliko različitih priredbi. Na ovo izdanje uvrštena je izvedba snimljena za album “The Zagreb Jazz Quartet” objavljen 1986. Ostvaren je kad je povodom 25 godina djelovanja u listopadu 1984. Zagrebački jazz kvartet bio posebni gost 5. zagrebačkog Jazz Faira, iako tada sastav nije djelovao gotovo dvadeset godina. Ovaj album snimili su u svojoj najdugovječnijoj postavi u kojoj su svirali vibrafonist Boško Petrović, pijanist Davor Kajfeš, kontrabasist Miljenko Prohaska i bubnjar Silvije Glojnarić. O međunarodnom uspjehu Zagrebačkoga jazz kvarteta svjedoči i činjenica da je na tu proslavu u Zagreb došao Willis Conover, veliki propagator jazza, voditelj jazz emisije na Glasu Amerike koja je bila jedan od rijetkih izvora informacija za naše ljubitelje te glazbe i same glazbenike.
Iako su njegova djela rijetko izvođena u tom kontekstu, Boško Petrović je imao bogato iskustvo sviranja s big bandovima. Bio je član Plesnog orkestra Radio Zagreba, s gitaristom Damirom Dičićem vodio je B.P. Convention Big Band, a kao gost je nastupao s glasovitim svjetskim jazz orkestrima. Također bio je blizak suradnik mnogih slovenskih glazbenika. Naime, prve je glazbene korake započeo upravo u Sloveniji, gdje je proveo djetinjstvo, a ostao je u prijateljskim i profesionalnim odnosima s mnogim slovenskim glazbenicima. Godine 2002. s Big Bandom RTV Slovenija snimio je album “Round Midnight”. Big Bandom je ravnao Lojze Krajnčan koji je i sam priredio aranžmane za nekoliko izvedbi. Uz standarde, za taj su album snimili i dvije Petrovićeve skladbe: “I Love You Z.J.Q.” te “Zagreb By Night” koja je uvrštena na ovo izdanje. Nije to bila jedina posveta gradu u kojem je živio, jer Zagreb je odigrao važnu ulogu u Petrovićevom životu, ali i karijeri, posebice Zagreb noću. To su bili prije svega zagrebački klubovi u kojima bi pronalazio utočište, koji su bili stožeri za pokretanje njegovih akcija, za realizaciju njegovih, ponekad nekonvencionalnih akcija.
Osjećaj za blues
Tijekom jednog razdoblja Petrović je djelovao sa sastavom B.P. Convention. S prvom postavom B.P. Conventiona, u kojoj su uz njega svirali gitarist Damir Dičić, kontrabasist Krešimir Remeta i bubnjari Salih Sadiković ili Ratko Divjak, ostvario je album “Zeleno raspoloženje” za koji su, između ostalih, snimili Petrovićeve skladbe “Mali smješak na njezin način”, “Mali dječak s velikim srcem”, “Zeleno raspoloženje” i “Keka kolo”. Najpoznatija i najizvođenija od njih je “Keka kolo”, skladba koju je posvetio Krešimiru Remeti, prvom kontrabasistu Zagrebačkog jazz kvarteta, a poslije povremeno i drugih Petrovićevih postava, primjerice B.P. Conventiona te Grupe 220. “Keka kolo” je još jedna skladba nadahnuta folklorom, s naglašenim ritmom, promjenama metra, rasplesana, brza, koja potiče na virtuoznu izvedbu. Ta je skladba, uz “With Pain I Was Born”, još 1960-ih dala Bošku Petroviću onu presudnu posebnost i stilsko obilježje koje ga je izdvajalo i činilo prepoznatljivim u svijetu jazza.
Remetu je poslije u B.P. Conventionu zamijenio kontrabasist te potom bas gitarist Mario Mavrin, najdugovječniji Petrovićev suradnik i član svih ostalih inačica B.P. Conventiona, a mnoge od njih bile su velike međunarodne formacije. Primjerice, sjajan album “Stabilisation Blues” ta je postava - Petrović, Dičić, Mavrin, Sadiković - snimila s velikanom jazza, trubačem Clarkom Terryjem. Osim Terryjevih i jedne Dičićeve skladbe te jazz standarda, izvode i Petrovićevu “Loose Blues”. Ta je izvedba sad postala dijelom albuma “Shut Up!... Thank You!”. Sjajan je to primjer Petrovićeve suradnje s velikanima jazza, u ovom slučaju jednim od najvećih trubača te glazbe svih vremena. Naime, u tim suradnjama bio je ravnopravan član sastava, a nerijetko je preuzimao i glavnu ulogu. Osim toga oni su iskazivali poštovanje prema njemu izvodeći njegove skladbe, kao Terry u ovom slučaju. Između ostalog, Petrović je bio cijenjen i kao interpret koji je s dubokim osjećajem svirao u blues formi, što na najbolji mogući način demonstrira u ovoj izvedbi.
Uzbudljiva priča
U zadnjem razdoblju karijere Petrović je najčešće svirao sa svojim trijom, uz bas gitarista Maria Mavrina i gitarista Primoža Grašića. Suradnja s glazbenim istomišljenicima je iz odnosa mentor-učenici, brzo porerasla u ravnopravan odnos iz kojeg je mudro profitirao. Taj trio obilježio je velik dio njegovog stvaralaštva, ali i njegovo poimanje jazza, njegovu estetiku. Naime, u tom sastavu bez bubnjara uspio je kreirati inačicu tzv. komornog jazza kakvog je volio, s lijepim tumačenjima tema, lepršavošću, spontanošću, duhovitim zadirkivanjima. U tim sitacijama često bi iznenadili i razveselili sami sebe. Svirali su opušteno, uvijek u izravnoj komunikaciji s publikom koja je jasno i glasno iskazivala svoje oduševljenje, baš kao i u koncertnoj izvedbi skladbe “Sigurd's Garden”, Petrovićeve posvete prijatelju Sigurdu Schapsu. Odabrana je s albuma “B.P. Collection” iz 2010. Radi se o jednoj od najvažnijih skladbi iz njegovog opusa, koju njegovi suradnici sviraju dan danas, a izvodili su je i drugi slavni jazzisti, među ostalima legendarni tenor saksofonist Stan Getz.
Album “Tiffany Girl” iz 1985., posveta zagrebačkom restoranu Tiffany, jednoj od njegovih baza, biser je hrvatske jazz diskografije koji nostalgično priziva stare dobre dane, a mlađim naraštajima pruža sjajan uvid u Petrovićevo stvaralaštvo, iako je to tek manji njegov dio. Rezultat je to njegove suradnje s pijanistom Kennyjem Drewom, kontrabasistom Peterom Herbertom i bubnjarem Alvinom Queenom koji su svirali i Petrovićeva djela. Naime, osim standarda izvode njegove skladbe “Tiffany Girl”, “Valse for Jazz Mama” i “Green Lobster Dream”. Upravo je izvedba njegove skladbe “Green Lobster Dream”, uvrštena na ovo izdanje, karakterističan primjer Petrovićevog poimanja umjetnosti. Slušajući možete zamisliti da ste u nekom jazz klubu a prisutni ne mogu suspregnuti spontane reakcije, uzvike prema glazbenicima, bodrenje, izljeve oduševljenja. Petrović je još jednom pokazao da blues osjeća kao svoju glazbu, da ga može svirati strastveno i uvjerljivo, kao što ga je, primjerice, u ranim danima svirao s velikanom te glazbe, pjevačem Big Joeom Turnerom. Osim toga uspio je ostvariti posebnu dramatiku, kao da pripovijeda tu uzbudljivu priču o zamišljenom jastogu koji se taj dan trebao pojaviti na njegovom tanjuru. Bio mu je dovoljan tek neznatan poticaj da razvije priču. Doima se kao da bismo iz te glazbe mogli osmisliti igrani film, kao uostalom iz cjelokupnog Petrovićevog stvaralaštva.
Davor Hrvoj
(Preuzeto iz Novog lista od 9. ožujka 2025.)
