Mellow / Donna Lee kvartet saksofona

Mellow

Datum objave:
29.12.2008.
Autor:
Pavle Vukšić
Duge sjene debi albuma
Drugo studijsko izdanje kvarteta saksofona Donna Lee nova je potvrda iznimne upornosti i svestranosti njihova nenametljivog lidera Zdenka Ivanušića, koji se - uz vođenje sastava i glavnu ulogu u Simfonijskom puhačkom orkestru Hrvatske vojske, komponiranje i izdavanje solo-albuma - još stigne baviti i diskografskim nakladništvom preko vlastite etikete Zivaldo Records; njezin katalog udomljuje ne samo "Mellow", već i sasvim izniman prvijenac sastava, album "Four Up" (2005).

Imajući na umu upravo album-prethodnik, detalj koji bi nakon slušanja "Mellowa" prvi trebao biti crveno potcrtan u slušateljskoj bilježnici glasi da se Donna Lee Sax Quartet novom pločom znatno približio ostvarenju svoje izvorne ideje, a to je glazba omeđena isključivo mogućnostima četiriju saksofona.

Iako u prvi mah navedeni podatak možda ne zvuči osobito značajno, ne treba se zavarati - velik je to iskorak, obzirom da su značajan obol debiju kvarteta dali gostujući glazbenici, među kojima i ritam sekcija Dubravko Dudo Vorih i Borna Šercar.

Sada se kvartet Heningman-Ivanušić-Suša-Ileković, međutim, po prvi puta ukazuje bez ikakvog pojačanja sa strane: devetogodišnje iskustvo očigledno je donijelo samopouzdanje da se glazbeno ambiciozan disk realizira posve samostalno.

"When the Saints Go Marchin' In" u tom je smislu ponešto i simboličan 'novi početak' - ovaj gospel jedna je od svepoznatih ishodišnih točaka čitave jazz-tradicije, i na njemu kvartet bezgrešno manifestira izrazitu energiju vedrine, što je i na njihovim počecima bila neupitna udica.

Nije stoga čudno da će kompleksni (re)aranžman standarda "Little Brown Jug" ponešto spustiti atmosferu; no problem je u tome što će, u kombinaciji s gotovo 10-minutnim "Lost in Html" na pomalo neočekivan način umrtviti atmosferu i gotovo zatvoriti ploču već u njezinoj prvoj trećini.

Nije pritom problem u upitnoj kvaliteti Ivanušićeve kompozicije, upravo suprotno: riječ je o vrlo suvremenoj skladbi, koja se jasno referira na strujanja što su od osnutka kvarteta stizala s čikaške klupske scene, s hipnotičkom bas-linijom i interesantnim preokretima: no, njezina maratonska koncepcija pokazuje se izrazito nezahvalnom za sastav bez ritam sekcije, proporcionalno silnoj potentnosti koju bi imala uz moćan kontrabas i bubanj.

Dugačka sola zvuče osamljeno i čak pomalo zamorno u deset minuta trajanja, pa nema druge nego zaključiti kako se ni u svojoj drugoj inkarnaciji (prvi puta snimljena je na Ivanušićevu "Lost in Html" ovaj izniman broj nije ostvario u svojoj punoj snazi.

Titula udarne skladbe stoga je pomalo neočekivano pripala "U Kruševo ogin gori", iako je riječ o najkraćoj kompoziciji ploče. No, u pitanju je makedonski narodni napjev iznimne prijemčivosti i emotivnosti što ga obrada kvarteta izdiže do začudne kompleksnosti, čuvajući ljepotu izvorne melodije.

Snagu i humornost benda će, pak, najbolje iskazati "Blues No. 1", u čijoj se energičnoj, ali asketskoj 'hoću-neću' bas-liniji odlično snašao Aleš Suša, dok se ostatak benda nesputano upustio u vrlo raznovrsne ideje koje zvučnim prostorom šaraju kao kakva raspomamljena teniska loptica.

Solidna je i obrada standarda "Always My Love", gdje se vrline ovakve ideje sastava vrlo jasno ocrtavaju: struktura je, uprkos iznimnoj polifonskoj upletenosti, vrlo pregledna zahvaljujući velikom smislu za umjerenost i iskustvu svih članova Donna Lee.

Dojam je, ipak, kako je odličnim prvijencem bend ipak zaigrao na previše aduta, koje "Mellow" nije bio u mogućnosti ponoviti. Nikakvo čudo: "Four Up" bio je krcat lucidno izabranim, svepoznatim standardima koje je Ivanušić sjajno prearanžirao - a njegov nasljednik ima daleko manje unaprijed poznate literature i jakih skladbi poput "Green Lobster Dream" ili "Boogie Stop Shuffle".

Nadalje, koketiranje s ritam-sekcijom, koliko god odlično zvučalo na samom debiju, dugoročno se pokazalo autogolom: slušateljima koji su apsolvirali prvijenac jamačno će do neke mjere nedostajati Šercar i Vorih kao dodatan začin u atmosferi i zvuku.

Pa ipak, valja biti pošten i kazati kako su tek ovim ostvarenjem Heningman, Ileković i ekipa zapravo ovjekovječili izvornu ideju grupe, u svoj njenoj hrabroj i zahtjevnoj zadaći, gdje zapravo ni nemaju suvisle konkurencije - čak ni kada se okliznu u obradi "La Cucaracha", čija namjera kao da je bila pokazati što više ritmičkih promjena, a manje napraviti ozbiljnu umjetničku cjelinu.

Silna pozitivna tvrdoglavost Zdenka Ivanušića bez sumnje je sama sebi podigla još jedan miljokaz: no, na album koji bi jasno pokazao svu snagu i zrelost ovog kvarteta, očigledno ćemo trebati još pričekati.

Postava: Zdenko Ivanušić - alto i sopran saksofon, Andrej Henigman - alt saksofon; Vanja Ileković - tenor saksofon; Aleš Suša - bariton saksofon.
© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja