Crossing the Border / Ratko Zjača

Zjačina sviračka i skladateljska zrelost

Datum objave:
30.03.2009.
Autor:
Davor Hrvoj
Ratko Zjača / John Patitucci / Stanislav Mitrović / Al Foster: Crossing The Border, Nishville Records

Zjačina sviračka i skladateljska zrelost

    Zagrebački gitarist i skladatelj Ratko Zjača, koji već godinama živi i djeluje u Roterdamu, svestran je glazbenik koji je ostvario sjajnu međunarodnu karijeru. Nastupa diljem svijeta i surađuje s najvećim zvijezdama jazza. Nakon world music albuma “Shades Of Spirit”, što ga je 2004. snimio u duu sa svojim dugogodišnjim suradnikom, saksofonistom Stanislavom Mitrovićem, objavio je novi album “Crossing The Border” kojim se vratio jazz zvuku. Nastavak je to koncepta što ga je počeo razvijati na albumu “A Day In Manhattan” koji je snimio u triju s velikanima newyorške jazz scene: kontrabasistom Reggiem Workmanom, između ostalih i suradnikom Johna Coltranea, te bubnjarom Alom Fosterom, suradnikom Milesa Davisa, Herbiea Hancocka i drugih zvijezda jazza. Novi album snimio je početkom godine, također u New Yorku, s Mitrovićem, te Fosterom i kontrabasistom Johnom Patituccijem koji je prije dva tjedna nastupio na Zagrebačkom Jazz Festivalu kao član kvarteta Waynea Shortera proglašavanog najboljim svjetskim jazz sastavom.

Al Foster kao van Gogh

O tome kako je došlo do suradnje s ovim vrhunskim glazbenicima Zjača je rekao: “Jednom mi je Patitucci rekao da je Foster njegov omiljeni bubnjar. Zove ga painter (slikar) - ‘Man he is like van Gogh’. Kada sam ga nazvao i predložio da zajedno snimamo Foster mi je rekao: ‘Please call Patitucci. He is the best’. Ja sam, naravno, veliki Patituccijev obožavatelj i dobro mi je poznat njegov rad. Nakon albuma ‘A Day In Manhattan’ želio sam još jednom snimati s Fosterom jer on je genij i svirati sa njim, uživo ili na snimanju ploče, je nevjerojatno iskustvo. Sada mi je jasno zašto su ga u svoje sastave pozivali najbolji glazbenici poput Milesa Davisa, Sonnyja Rollinsa, Joea Hendersona, Herbiea Hancocka i drugi. Patitucci ima sve: ton, intonaciju, time, energiju, maštovitost i ogromnu pozitivnost, u glazbi i u privatnom životu.”
Za razliku od albuma “A Day In Manhattan” na koji je uvršteno i nekoliko standarada, na ovom albumu izvode samo originale: sedam Zjačinih, tri Mitrovićeve, te po jedna skladba Patituccija i Fostera. O tome kako su nastale skladbe za ovaj album Zjača je rekao: “Zadnjih nekoliko godina mnogo sam putovao Australijom, Japanom, Afrikom i naravno Europom. Puno se toga dogodilo u mom životu i htio sam to pretočiti na album. Glazba je refleksija čovjekova života. Imaš li dosadan život imat ćeš i dosadnu glazbu. Skladbe sam pisao šest mjeseca prije snimanja. Prigodom skladanja sam doista mislio o Patitucciju i Fosteru. Nisam htio raditi gitaristički album već glazbu za kvartet. Te sam skladbe na dvije turneje svirao s mojim stalnim kvartetom tako da smo znali na koje detalje trebamo obratiti pažnju. No, ono što je bitno kada snimaš takav projekat je da glazbenici vole svirati jedan sa drugim što je je bilo u ovom slučaju.”

Osjećaj mirnoće i staloženosti

Glazbu na ovom albumu odlikuje sviračka i skladateljska zrelost. Naime, iako osjećaju poštovanje prema glazbenicima s kojima sviraju, Zjača i Mitrović su kroz brojne takve suradnje stekli dragocjeno iskustvo i sposobnost stavljanja ega u drugi plan. Oslobodili su se potrebe za dokazivanjem, svoju sviračku vještinu stavljaju u službu glazbe, međusobne komunikacije, logičnog protoka zamisli i uživanja u svirci, što se osjeća u svim izvedbama. Iako su snimljene u jednom dahu, bez nasnimavanja, izvedbe se domaju nepretencioznima, opuštenima i tečnima. U kratkom su vremenu uspjeli postići zajedništvo svojstveno dugogodišnjim suradnicima i glazbenim istomišljenicima što je rezultiralo osjećajem mirnoće i staloženosti. O atmosferi prigodom snimannja Zajača je rekao: “Foster mi je rekao da je to njegovo najbolje sviranje u zadnjih nekoliko godina na jednom albumu. Kada smo počeli snimati album od prve je note bilo jasno da je među nama ostvarena kemija, a kada smo završili nismo bili svjesni da imamo sto deset minuta snimljene glazbe, iako smo samo sedamdeset i tri minute mogli staviti na CD. Možda ću jednom objaviti i ostale izvedbe. Ploču smo snimili u jednom danu, a sve izvedbe u prvom pokušaju. Nije bilo potrebno snimati drugi.”
(Preuzeto iz Novog lista od 19. studenog 2006.)
© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja