Manouche / Damir Kukuruzović

Tragom Djanga Reinhardta

Datum objave:
20.09.2011.
Autor:
Davor Hrvoj
Damir Kukuruzović Gipsy Jazz Quartet: »Manouche«, Menart

Tragom Djanga Reinhardta

Ponos grada Siska i miljenik Siščana koji su u njegovom Siscia Jazz Clubu pronašli utočište za zadovoljavanje svojih kulturnih potreba, a u njegovom Gipsy Jazz Quartetu ono što Zagrepčani, primjerice, imaju u Zagrebačkim solistima, gitarist Damir Kukuruzović je objavio svoj drugi album. Ostao je vjeran istom glazbenom žanru, gipsy swingu, iako je među ostalima, osim djela velikana stila Djanga Reinhardta: »Swing 42«, »Douce Ambience« i »Minor Swing«, ali i drugih, mlađih predstavnika gipsy swinga, primjerice »Bossa Dorado« gitarista Dorada Schmitta, snimio i poznate jazz standarde iz ranog razdoblja jazza kao što su »All of Me«, »Caravan« i »Nature Boy«.
CD »Manouche« Kukuruzović je snimio sa svojim stalnim, dugogodišnjim suradnicima: gitaristom Goranom Grguračom, violinistom Brunom Urlićem i kontrabasistom Sašom Borovcem. Upravo zbog dugovječnosti postave, ali i principa da za album snimaju samo one skladbe koje su perfektno izvježbali na mnogobrojnim nastupima, sve izvedbe na ovom albumu djeluju uvjerljivo i razigrano.
Formula 1
U razgovoru što smo ga vodili prigodom objavljivanja albuma Kukuruzović je rekao: »Na CD-u se nalaze skladbe zbog kojih smo uvijek uz ovacije izlazili na dodatak. Snimili smo ono što je na koncertima najbolje groovalo i swingalo. Ili ljulja ili ne ljulja! Sjajno je kad imaš desetak koncerata i nakon petog, šestog sve u ritmu i grooveu legne na svoje mjesto. Srećom u svojem Siscia Jazz Clubu imam stalnu postavu studija i sve koncerte mogu snimiti. U njemu moj jazz kvartet ima svoj dom. Kad imamo probe, radimo ih na jazz pozornici, s rasvjetom. Razglas je uvijek za to priliku uključen i uvijek su nam dostupni konobari što nam je jako bitno. Svejedno nam je sjedi li tko u klubu i pijucka romantičnu kavicu ili netko ima poslovni sastanak. Uglavnom, sve probe smo imali pred publikom i to je sjajno. Odmah dobijemo potvrdu jesmo li na pravom putu ili ne.«
Dok su im se na prvom CD-u »Green Hill Gipsy Swing«, na snimaju kojeg je još uvijek stalni član bio bubnjar Želimir Bičanić, kao gosti pridružili violinist Dragan Urlić i Zdenka Kovačićek, te slavni gitarist Angelo Debarre, na ovom se pridružuje više gostiju. U većini izvedbi sudjeluje sjajni francuski harmonikaš Ludovic Beier koji je nastupao na najpoznatijim svjetskim jazz pozornicama i surađivao s vodećim interpretima gipsy swinga, ali i suvremenog jazza poput Paquita D'Rivere, Joea Lovana, Jamesa Cartera, Herbiea Hancocka i Tootsa Thielemansa. Svojim je sviranjem harmonike unio osvježenje u zvuk sastava i potaknuo ostale glazbenike na novu kreativnost i izvlačenje vlastite virtuoznosti koje ni sami nisu bili svjesni. »Uvijek sam htio snimati s jednim takvim virtuozom, drukčijim od nas koji stalno mitraljiramo po gitarama«, rekao je Kukuruzović o Beieru. »Međutim, on je mitraljez na stotu na harmonici. Prije nekoliko godina ugostio sam ga u sklopu jazz festivala u Sisku i poduzeli smo nama vrlo dragu i značajnu zajedničku turnejicu. Tada se pojavila ideja da bi mogli napraviti zajedničke snimke. Harmonika je po definiciji takva da možeš dobiti puno moćniji zvuk nego kad imaš samo »rifljače« (gitare), a s Ludovicom Beierom se, osim toga, dobije jedna nova dimenzija. Kad dobijem tako velikog glazbenika koji svira s nama, glazba poprimi konture nečeg što nije dio naše svakodnevnice, što za nas nije uobičajeno. Otvore se novi vidici, neki drugi pogledi, neki drugi ciljevi. Doista je sjajno i nezaboravno iskustvo kad s takvim ljudima vozimo prvu svjetsku ligu. To je Formula 1! Kad se s njima nađem u tom okruženju, na toj bini, znam da doista vozim Formulu, da sam Niki Lauda, htio to ili ne.«
Najbolji solo gipsy swinga
Iako je prvenstveno blues glazbenik, zahvaljujući svojoj svestranosti američki pjevač i gitarist Adrian Byron Burns također se sjajno uklopio u sisačku jazz priču. Svojim dubokim glasom i duhovitim izvedbama skladbi »All of Me« i »Nature Boy« donio je novu radost u glazbeni pristup sastava. »Adrian je čovjek suludih glazbenih mogućnosti«, rekao je Kukuruzović. »Nisu mu strani jazz standardi i jako se dobro snašao u tome, tim prije što živi u Parizu. Kad bih imao mogućnost, kad bih birao pjevača u svoj sastav, siguran sam da bi to bio Adrian B. Burns.«
Na CD su uvrštene i dvije koncertne izvedbe: »Anniversary Song«, snimljena na koncertu u Kopru, te »Minor Swing« snimljena na povijesnom koncertu održanom 19. veljače 2011. u sisačkoj dvorani Kristalna kocka vedrine. Osim što je na tom nastupu uz sastav svirao vodeći francuski gipsy swing gitarist mlađeg naraštaja Yorgui Loeffler, kao gosti su se pridružili sopran saksofonist Marijan Jakić i violinist Dragan Urlić. Zahvaljujući nadahnutoj svirci sve su izvedbe s tog koncerta mogle biti sadržajem zasebnog dvostrukog CD-a, no i ova izvedba pruža dobar uvid o dojmljivim glazbenim vratolomijama i sjajnoj atmosferi. Radošću muziciranja, strastvenim izvedbama i sviračkim zanosom, te spontanim komunikacijama i nepredvidivim intervencijama glazbenici šire pozitivne vibracije, što je karakteristika svih izvedbi na ovom albumu. Između ostalog to su uspjeli zahvaljujući dugovječnosti iste postave s kojom su odsvirali niz koncerata na kojima su izvodili i skladbe uvrštene na album, prije njegova snimanja, ali i poticaju koji je dao Loeffler. »I s Yorguiem Loefflerom smo poduzeli turneju«, rekao je Kukuruzović. »Tog sam momka otkrio u izvedbi tradicionalne gipsy swing pjesme »Minor Swing« Djanga Reinhardta i Stephanea Grappellija. Svirao ju je s bandom Latches. Jednu gitaru je svirao Steeve Laffont, drugu Chris Campion, a onaj treći, suludi tip bio je Yorgui Loeffler. Taj solo, koji je uspio ispucati na tom festivalu, po mojem je mišljenju jedan od gotovo najboljih sola koja su ikad odsvirana u povijesti gipsy swinga. Nešto suludo.«
Suluda priča
Na CD je uvrštena i izvedba skladbe »Dark Eyes«, kod nas poznatija kao »Oči čarnaje«, kojom Damir Kukuruzović Gipsy Jazz Quartet uvijek zapali publiku. Iako nije izvorno nastala u romskom okružju, ona je jedan od simbola kojim sastav iskazuje sklonost romskoj glazbi. Uostalom, pokazuju to i naslovom albuma, ali i svojim opredjeljenjem za gipsy swing. »Puno sam se družio s Romima«, ističe Kukuruzović. »Odlazio sam s njima u ribolov, vozio motore, guštao u njihovim roštiljima. Oduševljava me njihova spontanost, veseli me to što ne poznaju granice. Ne vjeruju da zemlja pripada čovjeku nego tvrde da čovjek pripada zemlji. Njihovo je životni moto: nikad se s ni kim ne zakačiti. Zbog toga su stalno od nekoga bježali. Karavana stalno putuje, stalno se roštilja, stalno se svira, stalno je smijeh, veselje, radost. Njihova su djeca uvijek najradosnija, najživlja. Igrao sam s njima biljar za novac. Moram riskirati. Glazba je rizik, jazz klub je rizik, ali taj je rizik manji ako imate podršku kao što ju ja imam od Grada Siska koji je prepoznao moj rad, te ponajprije od predsjednika Gradskog vijeća Veljka Novaka koji je podržao moj kvartet i Siscia Jazz Club. Kad smo svirali u Austriji netko mi je rekao da sam vrhunski kockar. Da bi svirao kao Rom, moraš se s njima družiti, moraš živjeti kao Rom. Obožavam svirati s njima. Njihova glazba nije upala u konture. Jednom sam prilikom pitao Angela Debarrea za nekakav ton u nekoj pjesmi. Rekao mi je da glazba nije papir.«
Upravo te karakteristike: spontanost, ignoriranje granica, rizik i radost, glazbu Damir Kukuruzović Gipsy Quarteta čine uzbudljivom na svim koncertima, ali i na albumu »Manouche«. Na taj se način Quartet uspio približiti duhu glazbe velikog gitarista Djanga Reinhardta, najutjecajnijeg predstavnika gipsy swinga i najznačajnijeg europskog glazbenika u povijesti jazza čija je glazba i danas aktualna kao prije sedamdeset godina. »Osnovni pokretač svega je nitko drugi nego samo Django Reinhardt«, pojašnjava Kukuruzović. »Sve je to Django! Njegova je glazba bila potpuno nova, neakademska, pomaknuta izvan granica svih mogućih kontura. U njegovoj se glazbi radi o vječitoj nadgradnji. To je bio Django, vječiti lutalica, kicoš, nesmotren, nepredvidiv, opsjednut noćnim životom, biljarom, ribolovom. Bez poznavanja nota i poštivanja aranžmana, kako neki govore, napravio je suludu priču spojivši američke jazz standarde s romskom tradicijom i romansom. Doista je bio najbolji!«
Na toj tradiciji djeluje Damir Kukuruzović, hrvatski sljedbenik Djanga Reinhardta na bogatoj svjetskoj gipsy swing sceni. To opredjeljenje iskazuje i novim albumom. Da se 1953., u četrdeset i trećoj godini života, Django nije preselio u nebeske odaje rezervirane za legende jazza, vjerujem da bi ga blagoslovio!
Davor Hrvoj
(Preuzeto iz Novog lista od 18. rujna 2011.)


© 2008-2022 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja