Davor Hrvoj: Jazz Reflections

Datum objave:
25.06.2009.
Davor Hrvoj : JAZZ REFLECTIONS (razgovori s jazz glazbenicima)
Nakladnik: Radio 101 d.o.o.  2001.godine

Davor Hrvoj je 2001. godine objavio ovu knjigu znakovita naslova, a pisati o njoj osam godina kasnije ima razloga – jedan je upozoriti nove čitatelje i mlađe generacije na trajne vrijednosti koja nam ova knjiga donosi; a drugi – potvrditi kako su bili u pravu svi oni koji su svoje glazbene kolekcije na neki način dopunjavali i uređivali nošeni  nenametljivim ozračjem knjige čiji glavni likovi, sjajni jazzisti, pričajući s Davorom, otkrivaju svoje intime, svjetonazore, ljubav i razloge te ljubavi spram jazza – i tako, diskretno, kao dama u zrelim godinama koja znalački pali cigaretu nošena zanosnim ritmovima koji se provlače između stolova kakva jazz kluba, sugeriraju što još od ploča ili CD-a nedostaje u našoj kolekciji.
Kao filigranski pločnici slažu se životne priče, i knjiga postaje (istina, nakon drugog ili trećeg čitanja!) poput jedne zanimljive povijesti jazza; pričana nekronološki, naizgled bez početka i konca, naizgled bez glave i repa. Čak bez autorove namjere da bi to bila povijest jazza. 
Slažu se te priče, različiti glazbenici, različita vremena, različita mjesta koncerata i prostora gdje su se razgovori odvijali i postaju refleksija jednog vremena kojeg samo sretnici otkriju – jazz vremena u nama i svuda oko nas.
Duh, atmosfera i osobnost jazz svemira jednako su svježi, kao i u vrijeme kad je cijela priča krenula Davorovim emisijama na Radiju 101, Jazz štand, ali i mnogobrojnim TV i radijskim emisijama – Vrijeme je za jazz, Planet Glazba, Glazba vremena itd. Upijajući iskustva velikih glazbenika s kojima je razgovarao Davor ih je skromnim ali sugestivnim načinom prenosio mlađim naraštajima jazz glazbenika.
Krenuvši od fotografije kao dokumenta jednog vremena, tekstovima i razgovorima proširio je tu fotografiju i stvorio prožimanje i simbiozu u kojoj tekst i razgovor nadograđuju fotografiju, a već u drugom trenutku ili na nekoj drugoj stranici ta je fotografija odlična ilustracija onoga što nam tekst govori.
Čitatelj knjige jasno može osjetiti jazz atmosferu čak i u intimi Davorova doma, po zidovima fotografije s koncerata, portreti glazbenika, kao da si u jazz klubu, kod Boška, ili u Sisku, kod Damira. I dirljiva posveta obitelji – koja, kako kaže Miro Križić «očito stoički prihvaća te njegove «nastranosti» vezane za izbivanja, ona noćna, pa i višednevna, kada zbog tih «ovisnosti» odlazi – poput kraljeva iz kršćanske religije koji su slijedili trag zvijezde koja ih je odvela u Betlehem – da vidi i čuje one najeminentnije koji taj jazz izvode u nekom gradu».
Iz svih razgovora u knjizi izvire jedna ad hoc spontanost, što je sjajan način da se čitatelju prikaže određenog glazbenika kao čovjeka od krvi i mesa, ali predanog svojem jazz poslanju i porukama koje želi prenijeti na slušatelja. Takvim načinom Davor je učinio da su mnogi poslije ove knjige još više zavoljeli jazz, a čak i oni koji ga nisu slušali, poželjeli su čuti neke skladbe.
Često ističem kako jazz zna biti na margini, ponekad po broju publike, ponekad po odnosu izdavačkih kuća spram jazza, ali knjiga poput ove ispravlja neke «nepravde», pojašnjava probleme i olakšava razumijevanje jazz glazbe, ili opusa nekog određenog glazbenika. Demistificira! To je dobra riječ za to. Davor Hrvoj svojom knjigom demistificira, čini jazz tako svakodnevnim i normalnim za konzumiranje u svačijem domu, i uz malo truda čovjek može osjetiti tu silnu pozitivnu energiju koju nudi knjiga Jazz Reflections.
Važno je istaknuti da je Davor svoje «junake» lovio prije ili poslije koncerata, po garderobama, ispred hotelskih soba, ispred wc-a, uz neki šank – bilo gdje, svako mjesto postajalo je možebitni prostor za razgovor.
Evo primjera te topline i svakodnevnog ozračja. U Burghausenu, u ožujku 1990. Davor se sprema razgovarati sa Steveom Colemanom, američkim skladateljem i saksofonistom. U uvodu ide opis glazbenika: «Naopačke okrenuta šilterica, visoke, razvezane tenisice, noge na stolu, ljulja se na stolici.» Davor kao da počinje pisati dramski komad. A onda početak dijaloga: « Mogu li jesti ovo pečeno pile dok razgovaramo?» - upitao je Davora Steve Coleman. «Naravno», odgovara Davor i odmah nastavlja: «Kako ste se počeli baviti glazbom?»
Razgovor koji slijedi školski je primjer sjajna novinarstva.
Drugi primjer topline koju nosi ova knjiga: Razgovor s Elvinom Jonesom. U jazz svijetu, osobito među bubnjarima, vrh vrha. Bez nabrajanja desetaka drugih imena, dostatno je reći - bio je bubnjar Johna Coltranea. I opet zanimljiv način pisanja. Uz sav respekt, Davor Hrvoj ne propušta napisati kako je gospođa Keiko, Elvinova supruga, odmah nakon koncerta, a tijekom samog razgovora, promijenila Jonesu, potpuno mokrom od znoja, čarape i cipele, obrisala ga ručnikom. I to s toliko pozornosti i ljubavi, brige prema suprugu. Čitajući taj dojmljivi razgovor, neprekidno mi je išla misao – zavidim li to ja Elvinu na jazzističkoj povijesti i onomu što je učinio za jazz glazbu ili na supruzi čija je pažnja i ljubav ocean nemjerljive dubine. A Keiko je, osim klasične japanske naobrazbe, bila i podpredsjednica očeve tvrtke.
Ili, na jednom mjestu, menager Herbia Hancocka kaže kako ništa od razgovora - Herbie je umoran. Pričajući usput, ispred recepcije, čekajući menagera s ključevima sobe, Herbie reče Davoru: «A zašto ne snimaš?» I eto razgovora!
Naravno, ove male, usputne, a tako tople i ljudske epizode, samo su međuigre unutar sjajnih dijaloga koje je Davor vodio s glazbenicima, i ti su razgovori živa enciklopedija. Kad sve te silne informacije posložimo, dobijemo vrlo neobičnu  povijest jazza, kako rekoh u uvodu.
Na petstotinjak strana ove knjige golem je popis imena s kojima je Davor pričao. George Adams, Philip Catherine, Bobby Durham, Art Farmer, Benny Golson, Herbie Hancock, Dave Holland, Freddie Hubbard, Reggie Johnson, Yusef Lateef, Hermeto Pascoal, Alvin Queen, Dino Saluzzi, John Scofield, Ronnie Scott, Bobo Stenson, Joe Zawinul i mnogi drugi.
Meni su jako značajni i razgovori s Bradom Mehldauom i Charlesom Lloydom, nakon kojih sam se potrudio nabaviti sve živo što se dalo nabaviti iz njihova opusa.
Posebna je priča razgovor s Boškom Petrovićem. Na samo desetak stranica saznajemo jako puno o našem i svjetskom jazzu, i o Bošku Petroviću i B.P. Clubu, uz niz općevrijednih jazz razmišljanja. Citiram Boškove riječi Davoru:
«Jazz se može naći u slikarstvu, književnosti, u načinu druženja, u izboru pića i lokala, sve je to za mene jazz.». Ova Boškova «definicija jazza» čini mi se jednom od boljih koje sam čuo. A o potrebi edukacije mladih jazzista, a znamo koliko je Boško učinio i na tom polju, kaže: «Potpuno je neprirodno da prvo voziš trkaći automobil, a nakon toga učiš voziti bicikl! Kroz glazbene škole u Grožnjanu i Velenju mladim kolegama pokušavam ukazati upravo na to da je bez osnova, bez elementarnih znanja, vrlo teško graditi karijeru u suvremenoj glazbi. Da bi se pisala poezija bez gramatike, prije svega treba sjajno poznavati gramatiku. Da bi se slikalo apstraktno slikarstvo mora se znati crtati…».
Iz razgovora s Boškom puno saznajemo o svjetskim jazzistima, iz prve ruke. Recimo, za Modern Jazz Quartet će kazati: «MJQ bio je šok za sve nas, cijeli svijet jazza, pa i šire. Stilom i načinom prezentacije jazz je preselio iz klubova u koncertne dvorane, doveo ga je na stranice časopisa na kojima se do tada pisalo samo o tzv. ozbiljnoj, komornoj, simfonijskoj, opernoj glazbi.» Silno važno bilo je i Boškovo kumstvo sa zagrebačkim zetom, Johnom Lewisom, vođom Modern Jazz Quarteta, koji ga je upućivao na jazzističko vrednovanje hrvatske glazbene baštine, sugerirajući kako imamo sjajnu narodnu glazbu koja se može obraditi jazz stilom. Ne treba reći kako ga je Boško poslušao i kako je to dalo odlične rezultate.
Dalo bi se navoditi još puno dobrih primjera. Gotovo svaki razgovor, gotovo svaki glazbenik nudi jedno svoje poimanje jazza, jedan svoj svjetonazor koji nenametljivo i iskreno stavlja pred Davora i pred čitatelja. Na nama je odabrati ponešto za sebe iz tih silnih dubina.
Stoga je ova knjiga istinska promocija jazz glazbe, koja Davora stavlja uz rame sa samim izvođačima jazz glazbe. Kroz ovu knjigu, ali i mnogobrojne tekstove po časopisima i dnevnom tisku, po web portalima, jazz tribinama, radijskim i TV emisijama – Davor je istinski veleposlanik jazz glazbe, i učinio je za jazz više nego mnogi glazbenici, a da nije odsvirao niti tona na gitari ili saksofonu npr.
Možda ga je upravo to «nesviranje jazza» uvuklo u poetski jazz izričaj, koji postaje tako glazba za sebe. Što hoću reći, bit će vam jasno kad u nekoj zgodi čujete Davora, na radiju ili TV-u, ili u uvodnoj riječi pred neki koncert, kako zbori o jazzu. Njegov glas u sebi sadrži beskrajne nizove jazz tonova. Neki jazz slušaju, neki sviraju, a neki, kao Davor, govoreći o jazzu, proizvode specifičnu glazbu, rječitost koje poziva na slušanje jazza.
Ako niste, ovu knjigu morate pročitati!
Dinko Husadžić Sansky
© 2008-2022 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja