Originalno objavljena 1989. godine, autobiografija jazz glazbenika Milesa Davisa, u suradnji s Quincyjem Troupeom, po opće prihvaćenom mišljenju jedno je od najznačajnijih djela svoga žanra. Unutar njegovih hvaljenih korica nalazi se čitavo bogatstvo Davisovih osobnih ispovjedi: osvrta na vlastitu ekscentričnu osobnost, kao i osebujan pogled na glazbu. Također, ovo djelo podastire čitav niz utjecaja na Davisovo stvaralaštvo, ali i pojašnjava pozadinu njegovih glazbenih ostvarenja, suradnji i nastupa. Quincy Troupe mnogo je vremena proveo u razgovoru s legendom jazz glazbe, opširno dokumentirajući Davisova živopisna sjećanja, što je urodilo izrazito iskrenom autobiografijom, u kojoj će svaki čitatelj dobiti iznimnu priliku upoznati se s buntovnim afroameričkim glazbenikom golemog utjecaja na posvemašnji povijesni tijek kreativnog glazbenog izričaja.
Pisana slobodnim stilom i namijenjena širokom krugu čitateljstva, priča se čita u jednom dahu, kao svjedočanstvo čovjeka koji je dao nemjerljiv doprinos ne samo jazzu, nego i cjelokupnoj glazbenoj sceni posljednjih šezdeset godina.
---------------------------------------------------------------------------------
Miles Davis: »Miles - autobiografija«, DD Produkcija
Umjetnik koji je mijenjao povijest glazbe
U biblioteci »Green Trumpet« objavljen je prijevod autobiografije jednog od najvećih glazbenika u povijesti jazza, trubača i skladatelja Milesa Davisa. Budući da oskudjevamo djelima o jazzu na hrvatskom jeziku, ali i zbog neizbrisivog traga koji je ovaj jazzist ostavio u svjetskoj umjetnosti, radi se o iznimno značajnom djelu.
Namijenjena ljubiteljima jazza, ali svojim jednostavnim jezikom i zanimljivim podacima i široj čitalačkoj publici, ova knjiga donosi atmosferu glazbenog okružja jednog od najznačajnijih izuma stoljeća - jazz glazbe, govori o svijetu glazbenika u kojem su strani pojmovi novac, slava, moć, profit, koji poznaje samo talent, entuzijazam, ljubav, rad, samoodricanje, prijateljstvo, zajedništvo, glazbu.
Miles i Picasso najveći geniji
Knjiga je nastala kao rezultat dugogodišnjeg prijateljstva i želje Milesa Davisa da njegovu životnu priču piše upravo Quincy Troupe. On je poslije objavio i knjigu »Miles and Me« (University of California Press, 2000.), sjećanja na vrijeme provedene s velikanom, njihove razgovore, rasprave i trenutke koje su proživjeli zajedno.
U razgovoru što smo ga vodili nakon koncerta na kojem je recitirao svoju poeziju Troupe je, među ostalim govorio i o nastanku te knjige: » Kao novinar pišem za razne časopise. Tako sam za časopis Spin napisao veliki članak o njemu koji mu se toliko svidio da mi je predložio da napišem njegovu životnu priču. Knjiga je nastala na osnovu devedeset intervjua koje sam napravio s njim. Miles je jedan od mojih junaka, ali i moj mentor. Bio mi je prijatelj do smrti. Volio sam ga. Bio je velik čovjek. Mnogi ga nisu voljeli jer je bio vrlo izravan. Volio je mene, moju suprugu, moju obitelj. Bio je predivan čovjek, velikodušan. Nikada nećete naići na glazbenika koji je svirao u bilo kojem od njegovih sastava, čak i ako ga je otpustio, a da ga ne voli. Ako vas nije poznavao nije s vama razgovarao jer bio je vrlo plah. Vrlo plah, ali genij. On i Pablo Picasso su vjerojatno najveći geniji među umjetnicima dvadesetog stoljeća.«
Knjiga počinje sjećanjem na događaj koji je dao impuls, koji je odredio put tada osamnaestogodišnjeg Milesa Davisa: »Bio je to najbolji osjećaj u mom životu - naravno, ne računaju se situacije kad na sebi nisam imao odjeće. Iskusio sam ga kad sam prvi put čuo zajedničku svirku Diza (Dizzy Gillespie, op.p.) i Birda (Charlie Parker, op.p.) u St. Louisu i Missouriju, još tamo 1944.«
Miles se u svojim sjećanjima vraća u djetinjstvo, govori o obitelji, prvoj trubi, koju je dobio s trinaest godina glazbenom školovanju i napredovanju, o značenju onoga što mu je rekao prvi pravi učitelj trube - da je dovoljno nadaren da može svirati trubu na vlastiti način, o drugoj trubi, prvim pločama, utjecajima, glazbenom školovanju, dolasku u New York, prijateljstvu s velikanima jazza poput Colemana Hawkinsa, Theloniousa Monka, Maxa Roacha, projektima koji su zacrtali nove smjernice u jazz glazbi poput snimanja albuma »Birth Of The Cool« koji ga je predstavio kao istinskog vođu i začetnika stila. Prisjeća se i snimanja drugih kultnih albuma, sessiona, klupskih nastupa, koncerata, turneja.
Otvorenost i izravnost
Kroz stranice ove knjige upoznajemo velikana jazza, neposrednog i objektivnog, koji s poštovanjem govori o svojem idolu Louisu Armstrongu za kojega tvrdi da je ostavio takav utjecaj da niti danas nitko ne može odsvirati ništa na trubi a da ne dolazi od njega, čak niti najmoderniju glazbu. Upoznajemo Milesa beskompromisnog u provođenju svojih inovativnih ideja, koji kritički, za razliku od većine glazbenih kritičara, govori o glazbi i glazbenicima na jazz sceni, o glazbenicima s kojima je surađivao i događajima u kojima je sudjelovao, a autobiografija Milesa Davisa obuhvaća gotovo polovicu povijesti jazz glazbe. Od četrdesetih godina kada je bio uključen u bebop pokret i svirao s najznačajnijim predstavnicima tog, u to vrijeme neshvaćenog, a danas slavljenog i najviše sviranog jazz idioma, do svih smjerova u jazzu koji su slijedili, a od kojih je većine on bio začetnik. U njegovim sastavima svirali su najveći jazzisti, poslije ili istodobno i sami vođe vlastitih sastava: u četrdesetima Kenny Clarke i Tadd Dameron, u pedesetima Sonny Rolins, John Coltrane i Bill Evans, u šezdesetima i sedamdesetima Herbie Hancock, John McLaughlin, Joe Zawinul, Wayne Shorter i Keith Jarrett, u osamdesetima Marcus Miller...
Miles otvoreno govori o problemima s drogama i alkoholom, odnosima sa ženama, gubicima voljenih osoba, politici, rasizmu, disciplini i kontroli, svađama s gangsterima, traženjima, frustracijama, sukobima sa zakonom, čudnim odnosima s policijom, borbi za život. U jednom poglavlju Miles govori o drugo polovici osamdesetih godina kada se zbog zdravstvenih problema povukao i nije svirao. Govori o putovanjima, o Parizu i suretima s umjetnicima poput Juliette Greco, Jean-Paul Sartreom i Louisa Mallea, snimanju glazbe za film »Lift za gubilište«.
Na svakoj stranici ove knjige osjeća se prisna atmosfera, otvorenost i izravnost. Ona predstavlja Milesa onakvog kakav je bio u krugu obitelji ili najboljih prijatelja, pruža uvid u njegov karakter, navike, sklonost bavljenju sportovima sportom - bejzbol, nogomet, košarka, plivanje i boks - u svakodnevni život osobe koja je mijenjala povijest.
Davor Hrvoj
(Preuzeto iz Novog lista od 18. prosinca 2011.)
---------------------------------------------------------------------------------
M. Davis / Q. Troupe: MILES - autobiografija
DD Produkcija d.o.o. /2011.
piše: Dinko H. Sansky
Nakladnik Mislav Donaj i D.D. Produkcija povukli su odličan potez - kvalitetan hrvatski prijevod Milesove autobiografije fini je kamenčić u mozaiku našeg slušanja jazza i promišljanja o njemu. Znamo da literature manjka, ovakvih knjiga nikad dosta, osobito ako znamo da je Miles Davis jedna od ključnih figura povijesti jazza. To znači da njegove riječi u knjizi (uzimali ih s većom ili manjom zadrškom, poučeni iskustvima različitih autobiografija i biografija povijesnih likova!) imaju dodatnu težinu u razumijevanju konteksta svih relevantnih jazz zbivanja kojima je Miles ne samo sudionik, nego i aktivni kreator i usmjeritelj.
Pojašnjavajući svoju ulogu u tim zbivanjima, iznimno djelujući na pravce i stilove, pri tomu se i sam kameleonski mijenjajući, Miles nam otvara svojom pričom intiman i iskren pogled na jazz. Ne štedi niti sebe niti druge, bez dlake je na jeziku i svakomu je spreman reći što ga ide, bilo to na zabavi kod američkog predsjednika Reagana, bilo to trubaču Wyntona Marsalisu kad ga je odj... s pozornice, a posebno su poučne iskrene stranice o narkomanskim fazama, mukama i odricanjima u pokušajima čišćenja od «demona» koji mu razdire utrobu i kojeg je godinama morao svakodnevno «hraniti».
Vrlo su nam bitne i stranice koje upotpunjavaju rupe u našem poznavanju jazza, okolnostima nastanka određenih ploča, suradnjama (Dizzy, Bird, Trane, Evans...) i odabiru glazbenika, a pričama o rasizmu i ženama Miles ne štedi čitatelja skrivajući sirovu i surovu američku prošlost, a u dobroj mjeri i sadašnjost.
Odnos spram glazbe i seksa pun je pozitivne energije čovjeka koji je neprekidno u potrazi za boljim, za nepredovanjem, za promjenom. Nije nužno voljeti npr. Milesovu «električnu» fazu, ali način na koji objašnjava svoje mijene i stvaranja albuma kakvi su npr. «In a Silent Way» ili «Bitches Brew», nagovara nas na novo preslušavanje tih ploča.
Koristili Milesova minuciozna zapažanja i stav spram glazbe u «jeftine» svrhe, kako to čini Michael Mann u filmu «Collateral», stavljajući glavnom junaku u usta podatke iz knjige prije no što ovaj ubije lika u zanimljivoj sceni... ili kako bismo upotpunili svoja znanja i potrebe za jazz informacijama, kakogod, ovo je doista lektira potrebita svakom koga zanima jazz glazba.
Duh i dah vremena od četrdesetih godina prošlog stoljeća prema kraju osamdesetih, Miles i Quincy Troupe odlično su iznijeli. Čitamo u dahu. Sjajna literatura.
