Razgovori 

Neke stvari treba uzeti bez jako kritičnog oka i koncentrirati se napozitivne elemente koje takav susrert donosi sa sobom. Kao kad nastupi sudar zvijezda na nebu ili kad se postavi nova konstalacija koja dođe u jednom trenutku i više nikad. To je tipična stvar kod jazza. Jednom i nikad više.

Ne znam s kim sam svirao. Prvi i zadnji put. To je veličina jazz glazbe, da možeš doći bilo gdje i svirati. Spoznao sam neke nove stvari, pravila jam sessiona. Od prvih taktova treba uspostaviti zajedništvo. Zato služe rifovi. Ne može samo doći solist, odsvirati svoj solo i maknuti se. Važno je uspostaviti groove, interakciju.

Toranj 77 u novije vrijeme daje prioritet domaćoj skladanoj glazbi. Sviramo skladbe domaćih autora zato jer zastupamo mišljenje da postoji hrvatski jazz, postoji zdrava inicijativa, postoji dovoljno izvora iz naše narodne glazbe kao i fundusa stare klasične glazbe. Postoje temelji za stvaranje nove, moderne glazbe.

Glazba je vezana uz moje odrastanje, uz najintenzivniji dio mog života, uz jednu finu dječju rock karijeru, uz putovanja, uz upoznavanja raznih ljudi, raznih karaktera, raznih prijetvornosti, raznih laži. Glazba mi je beskrajno uljepšala život, ali ne samo to.

Fascinirao me dirigentov pristup glazbi. Kroz razgovor nam je objasnio da se određenom glazbom iskazuju određeni osjećaji, a ljudski osjećaji su danas slični ondašnjima. On je tu i tamo nešto dodao i aranžirao po svom, ali uglavnom se držao bazičnih stvari.

Bila je to jedna dobra vibra, plodno tlo, ljubav prema jazzu, humus. Bili su to počeci kada se sviralo stvarno sa srcem. Sjeme se zasijalo, svi smo bili zaraženi jazzom i tu nije više bilo povratka.

Mi, band iz Hrvatske, sviramo glazbu crne Amerike na kojoj smo zapravo odrasli, baš zbog te hiperkomunikacije. Slušali smo ploče koje su dolazile od tamo. Cijeli taj trend i jazz i rock došao je iz Amerike. Dakle, band iz Hrvatske smo, sviramo crnu Ameriku, a zovemo se nekim azijskim imenom.

Kad se spomene "Sakamoto Chang" postoji izvjesna doza šoka. Ljudi se ili križaju ili se smiju ili se čude ili negoduju, ali uvijek se stvori jedan bujni niz asocijacija i ljudi se na kraju počnu šaliti oko toga i nakon nekog vremena je uvijek smijeh u društvu.

Sviramo standarde iz jednostavnog razloga jer je ta harmonija slična klasičnoj harmoniji, a ja pokušavam estetski sklopiti, uklopiti tu harmoniju, linearnost, kompleksnost klasične glazbe i estetiku u jazz. U jazzu postoji ljepota ritmike, improvizacije.

Kontakt s publikom u BP Clubu od strane nas na bini i onih koji sjede u dvorani ili stoje uz šank, s nama na bini, daleko je intimniji, daleko kompaktniji, rekao bih točniji nego kad sjediš u dvorani "Lisinski" i prvi red ima petnaest metara od solista.