Ne možeš biti jazz glazbenik ako nisi naučio jezik Johna Coltranea

Charles Tolliver, u povodu nastupa što će ih 9. i 11. travnja 2014. održati na festivalu Jazz.hr/proljeće

Slavni jazz glazbenik koji je bigbandovsko iskustvo stjecao svirajući u orkestrima Geralda Wilsona i Olivera Nelsona, a trenutno proživljava vrhunac karijere upravo u tom kontekstu, trubač, skladatelj i aranžer Charles Tolliver je surađivao s uglednim jazzistima poput Jackiea McLeana, Maxa Roacha, Sonnyja Rollinsa, McCoya Tynera, Roya Haynesa, Arta Blakeya, Herbiea Hancocka i Horacea Silvera. Vođa je big banda koji je publika i kritika prepoznala kao prvorazredni istup na današnjoj jazz sceni. Osim što je pohvale zaslužio uzbudljivim koncertima, dobio ih je i za albume "Emperor March" i "With Love". CD "With Love", koji je bio nominiran za nagradu Grammy, objavio je za slavnu diskografsku kuću Blue Note za koju je tijekom šezdesetih snimio niz albuma s vodećim jazz glazbenicima. Iste, 2007. godine, Međunarodna udruga jazz novinara njegov je big band proglasila najboljim svjetskim jazz orkestrom.
Nakon nastupa na festivalu Jazz.hr/jesen 2012., uz Jazz orkestar HRT-a, Charles Tolliver je predložio nastavak suradnje sa saksofonistom Sašom Nestorovićem i spomenutim Orkestrom. Prve večeri festivala Jazz.hr/proljeće, 9. travnja će u Maloj dvorani Lisinski nastupiti sa svojim kvintetom i gostom Nestorovićem, a na zatvaranju, 11. travnja vodit će Jazz orkestar HRT-a s Nestorovićem kao solistom u izvedbi kultnog ostvarenja jazz diskografije, djela s albuma "Africa/Brass" Johna Coltranea.
U čemu, prema vašem mišljenju, leži suština jazz glazbe?
- U pripadnosti ovom veličanstvenom kulturnom fenomenu koji zovemo jazz glazbom, koji je širem krugu publike postao poznatiji zahvaljujući Louisu Armstrongu i razvijao se oko stotinu godina da bi postao nevjerojatnom umjetničkom formom. Sama pomisao na to da pripadam tome za mene je najbolje što mogu zamisliti kao ljudsko biće.
Kako doprinosite dignitetu te umjetničke forme?
- Stvar je u neprestanom nastojanju nas glazbenika da se usavršavamo u poslu koji smo odabrali, u ovom slučaju jazz glazbom. Ako mi uživamo u glazbi koju sviramo tada će, nadam se i publika uživati. Prema mojem mišljenju, suština djelovanja glazbenika leži u tome da sviranju dovoljno dobro da i publika bude sretna.
Ugođaj male grupe
Kako se na vaše stvaralaštvo odrazila suradnja s Geraldom Wilsonom u čijem ste orkestru svirali i za koji ste skladali i pisali aranžmane?
- Gerald Wilson je bio jedan od velikana orkestralnog jazza - trubač, skladatelj i vođa big banda. Upoznao sam ga tijekom jedne turneje na kojoj sam doputovao iz New Yorka u Los Angeles. Tada sam imao dvadeset i četiri godine. Ponudio mi je da se pridružim njegovom orkestru iako nije znao jesam li sposoban svirati njegovu glazbu ili ne. Nikad neću zaboraviti to što je učinio za mene. Od njega sam učio kako pisati orkestracije za big band. Bilo je to sjajno razdoblje za moje napredovanje. Velikodušno je jednu moju skladbu i aranžman uvrstio na repertoar svojeg orkestra.
"Paper Man"?
- Da, "Paper Man". Prvi sam put bio u mogućnosti uraditi nešto na toj razini. Posebnost nas skladatelja koji djelujemo u moderna vremena je ta što smo u mogućnosti pisati za veće ansamble ili orkestre a da ne preslušamo to što smo napisali na papir, da ne provjerimo je li to što smo napisali dobro ili nije. U rano doba skladane glazbe u Europi, primjerice Hayden, Mozart, Beethoven i drugi europski skladatelji, imali su priliku odmah provjeriti to što su napisali jer orkestar je, poput neke vojne postrojbe, sjedio i čekao nova djela koja su dolazila od njih. Tako su ih skladatelji mogli odmah čuti. Današnji skladatelji vrlo rijetko mogu čuti kako zvuče njihovi aranžmani za orkestar prije nego su u cijelosti gotovi i počnu pokusi. U tom slučaju imao sam sreću.
Što vam je najvažnije kao aranžeru?
- Prigodom aranžiranja najčešće svoje zamisli preispitujem svirajući glasovir. Desnom rukom sviram i isprobavam dionice koje želim dodijeliti saksofonima i trubama, a lijevom sviruckam ono što želim dodijeliti trombonima i nekim drugim glazbalima. Moje je aranžiranje vezano uz mehanički pogled na tu situaciju. Moje orkestracije oživljavaju već u tom okružju. Prigodom tog posla spajam puno toga. Oduvijek mi odgovarao ugođaj male grupe i to se osjeća u mojim aranžmanima. U big bandovima nastupao sam iz hobija. Brusio sam teorijsko znanje. Tijekom godina na taj sam način izgradio širok repertoar. Zato češće sviram s big bandovima nego s malim grupama. Nikako ne bih htio izgubiti osjećaj koji imam u maloj grupi. Većina mojih aranžmana na kraju nađe put do malih grupa, osobito kad je riječ o solo nastupima.
Ritam prikriven velom
Kako to da ste prvi album kao vođa sastava snimili s big bandom, iako ste tada bili poznati kao svirač u malim sastavima?
- Zato što je moj dugogodišnji suradnik i partner u tvrtki, pijanist i skladatelj Stanley Cowell, znao da sam počeo pisati glazbu za big band dok sam svirao s Geraldom Wilsonsom, a i on je pisao glazbu za big band koju je želio predstaviti. Budući da smo bili uglavnom svirači malih sastava poželjeli smo za svoje prvo izdanje učiniti nešto drukčije. Tako smo odlučili snimiti big band album. Osnova je bio naš combo oko kojeg smo formirali big band.
Za tu, prvu ploču, snimili ste vašu skladbu "On The Nile". Tu ste skladbu svirali i snimili za ploču s Jackiem McLeanom, a danas ju ponovno svirate. Što je toliko posebno u toj skladbi da ju nastavljate svirati tijekom svih tih godina?
- Ritam. Ritam koji je prikriven, poput žene koja se ogrnula velom. Iza tog vela je valcer ali s afričkim ritmom. Taj ritam čini karakter skladbe. Ritam uvijek igra važnu ulogu. Kad sviram s malom grupom, većinu posla obavlja bubnjar. Kad imam posla s big bandom, ja sam taj koji surađuje s bubnjarom i zato se prilikom dirigiranja koristim cijelim tijelom. Želim da bubnjar bude potpuno uključen u ono što se događa prilikom izvedbe određene skladbe.
U čemu je razlika između vaše današnje big band glazbe i one koju ste stvarali prije više od četrdeset godina?
- Gotovo da nema razlike. Tijekom četrdesetak godina moja se karijera razvijala po etapama, poput utrka Formule 1. Svaka nova skladba koju sam napisao iziskivala je drukčiji način sviranja. Uvijek gledam naprijed, tragam za novim zamislima i načinima. Nikad se ne vraćam na start, bez obzira radilo se o životu ili glazbi. Dobar primjer je John Coltrane koji je u trenutku smrti tek navršio četrdeset godina. Ali on je u svojih četrdeset godina dao više nego mnogi koji su poživjeli dugo. Uvijek je gledao naprijed. Zato nastavljam ići naprijed, bez obzira sviram li s malim sastavima ili big bandovima. Moja se big band glazba uvijek kreće naprijed.
Coltraneov duh
Do sad je vaša orkestralna glazba bila zasnovana uglavnom na vašim skladbama, a u novije ste se vrijeme posvetili izvedbama Coltraneovih skladbi s albuma "Afrika/Brass". Zašto ste odabrali upravo ta djela?
- Bio sam zamoljen da to napravim jer su izvorne partiture izgubljene. Eric Dolphy je zajedno s McCoyem Tynerom za to snimanje napisao aranžmane. McCoy je svirao glasovir, a Eric Dolphy je virio preko njegovog ramena, upijao i zapisivao. Potom je partiture dao Johnu Coltraneu koji je oformio sastav. Partiture su uništene u požaru koji je u šezdesetima u Los Angelesu zahvatio kuću Dolphyjeve majke. Zamisao da se to djelo, "Africa/Brass", oživi došla je povodom pedesete godišnjice objavljivanja tog albuma. Glazbenici iz orkestra hessenskog radija znali su da upravo ja mogu napraviti tako nešto. Nazvali su me i pitali bih li mogao oživjeti to djelo. Na svojem starom gramofonu preslušavao sam ploču i skinuo originalnu glazbu, točno onako kako je bilo na ploči. Potom sam unosio manje izmjene kako bih prilagodio partituru mojem poimanju glazbe, ali zadržavajući bit izvornika. Hessischer Rundfunk je želio ostvariti taj poseban projekt s Archiem Sheppom kao solistom, jer on je bio glazbeni sin Johna Coltranea. To je za mene bio poseban projekt. Tada sam shvatio da se ta glazba može izvoditi u bilo koje vrijeme jer "Africa/Brass" sad živi novim životom.
Zašto se glazbenici pribojavaju izvoditi te skladbe?
- Zato što žele pobjeći od utjecaja Johna Coltranea, ali to je nemoguće. Ne možeš biti jazz glazbenik ako nisi naučio jezik Johna Coltranea.
Tada nitko ne bi svirao "Sophisticated Lady" iz straha da ne oponaša Dukea Ellingtona.
- Hvala ti što si to rekao. Upravo tako. Bježe od toga. Bježe od utjecaja Johna Coltranea, ali i dalje žele svirati "Giant Steps" i neke druge Coltraneove skladbe. Bježe od istinskog osjećaja kojim zrače skladbe s albuma "Africa/Brass" u izvedbama slavnog Coltraneovog kvarteta s McCoyem Tynerom, Elvinom Jonesom i Jimmyjem Garrisonom, zato jer ne mogu nadvladati taj duh, boje se suočiti s time. Radije će svirati crossower, primjerice ono što je svirao Miles Davis prije nego je umro, sa sintisajzerima, što je u redu, ali...
Zašto ste "Africa/Brass" program poželjeli svirati upravo s Jazz orkestrom HRT-a?
- Zato jer glazbenici iz tog orkestra odlično sviraju. Inače ne bi mogli izvoditi takve skladbe kakve smo zajedno svirali na našem prvom koncertu. Sjajni su instrumentalisti.
Davor Hrvoj
(Preuzeto iz Novog lista od 23. ožujka 2014.)